Priča počinje prije 5 godina kada je naš sin Vito, tada šestogodišnjak, dobio dijagnozu dijabetes tip 1. Trebalo nam je vremena da se pomirimo s novonastalim životom, bockanjem, mjerenjem šećera i stalnim pitanjem „Koliki ti je šećer?“.
Bili smo jako dobro regulirani pa pumpa nije dolazila u obzir, čak ni da dođemo na listu..
Jednog dana, pregledavajući internet u stalnoj potrazi za nečim što bi pomoglo i olakšalo našu svakodnevnicu, pogledala sam video mame i djevojčice u Americi. Njih su dvije išle na postavljanje pumpe OmniPod u bolnicu i cijeli su taj proces snimale. Oduševila sam se saznanjem da tako nešto postoji i odmah shvatila da bi to za Vitu i nas kao obitelj bilo veliko olakšanje. Nema kateter (Vito je jako živahan), nema zaštopavanja, postavi se za tren, nema zraka u kanili, možeš zaboraviti na bockanje i na dugodjelujući inzulin dva puta dnevno. Nije problem ako je gladan između obroka, a želi jesti – ne mora se bockati..
Otad sam konstantno razmišljala kako se domoći OmniPoda
I dogodilo se da je susjeda s mora, koja je medicinska sestra u Njemačkoj, jednog dana pitala: Zašto Vito nema flaster? To puno naših pacijenata koristi. Flaster je bio OmniPod i objasnila sam joj da mi u Hrvatskoj nemamo tu pumpicu.
I tako, naša Nataša nas je pozvala u Njemačku, organizirala ekipu i za Božić prije tri godine dočekali su nas s najljepšim poklonom.
Vito je dobio svoj OmniPod!
Nataša će biti presretna kada joj kažem da se (novija verzija) odsada može kupiti u Hrvatskoj u tvrtci Medilab ONE.
Nadamo se da će uskoro biti dostupan preko HZZO-a.
Josipa Sallabi
