Odgoj djece nešto je o čemu svi znaju sve. Svatko svoje dijete najbolje odgaja, a struka koja se zove “odgojitelj” nepotrebna je i ostatak prošlih vremena. Svaki roditelj najbolje zna što je dobro za njegovo dijete i nitko mu se ne smije miješati u odgoj. Također, “self-help” literatura nas uči da je život beskrajna igraonica, a zapadno društvo u kojemu živimo govori nam o vrhunskom idealu slobode u kojemu se bilo kakva zabrana proglašava totalitarnom i s gnušanjem se izolira svakoga tko dovodi u pitanje i najmanju slobodu. Djeca su tu posebna priča u kojoj se svako ograničavanje trenutnog zadovoljenja dječjeg nagona namah proglašava divljačkim i ponovno totalitarnim.
Nadalje, u istoj maniri, medijski nam eter propovijeda da je roditeljstvo najljepša stvar na svijetu i da moramo uživati u svakom trenutku tog procesa te da su smijeh i radost djeteta jedini pokazatelji da radimo dobar posao. Ipak, nakon okruženja u kojemu djetetu možemo dati apsolutno sve što mu malo narcistično srce poželi, silom prilika dolazi i prvi kontakt s vanjskim svijetom, a to je vrtić, pa kad nam dijete dođe uplakano kući jer ga je netko krivo pogledao ili je dobilo “čveger” ili šamar od vršnjaka, dižemo paniku i uvjetujemo odgojitelju da se to više nikada ne smije ponoviti i da ćemo ih tužiti ako još jednom čujemo takvo što. Sljedeća je stanica škola u kojoj smo svjedoci da zanemariv postotak djece uopće smije dobiti lošu ocjenu i da su profesori pod konstantnim pritiskom da slučajno ne povrijede “male kraljice i kraljeve” takvim zločinom kao što su jedinica ili slanje u kut (ako takva institucija uopće danas i postoji).
Iz perspektive roditelja, ali i psihoanalitičara, mogu reći da odgoj djeteta nipošto nije niti može biti ugađanje svakoj djetetovoj potrebi ili hiru, a oni koji to rade očito i sami nemaju kapaciteta za podnošenje frustracije kad toj istoj djeci nešto zabrane pa ih poslije moraju gledati kako plaču, bacaju se po podu ili su općenito nesretni.
I sam sam u više navrata, zbog vlastite nemoći i smanjenog kapaciteta za frustraciju ugodio djetetu samo da se smirim i da ne moram slušati plač i histeriju. No to što sam kupio 67. figuricu Peppe Pig ili 39. čizmice s likom Elze ne znači da sam bolji otac od onoga koji nije popustio emotivnoj ucjeni djeteta. Samo više nisam mogao slušati i primati negativne emocije i zapravo sam ugodio samom sebi.
E sad, zbog čega bi uopće ovdje među dijabetčiarima trebalo govoriti o roditeljstvu? Pa mi smo svi odrasli ljudi i znamo se brinuti o sebi, a djecu s dijabetesom prate također odgovorni i brižni roditelji, puni ljubavi. No je li to baš tako? Možda i mi kao odrasli ljudi nismo dovoljno odrasli pa da sami o sebi vodimo brigu kakvu bismo trebali voditi? Pušimo li, pijemo li prekomjerne količine alkohola, žderemo li “junk food,” krećemo li se nedovoljno, živimo li pod stalnim imperativom sve veće zarade? Nažalost, iako će mnogi od nas na pseudosimpatičan način priznati da “ponekad malo više papaju, katkad popiju i koju čašicu previše, često su umorni pa kad dođu s posla leže i gledaju televiziju” ili naposljetku izjavljuju sljedeće: “Od nečega se mora živjeti, novac je bitan, a ja ne mogu biti profesionalni dijabetičar”, sve ovo daleko je od simpatičnog. Ako ovakve isprike za biti dobar prema sebi koristimo često, što ćemo onda tek koristiti kad je u pitanju briga za dijete koje boluje od šećerne bolesti?
S obzirom da pratim pojedine hrvatske i strane internetske grupe za oboljele od šećerne bolesti, nailazim na raznorazne isprike roditelja kojima sami sebi žele olakšati život i zanemaruju zdravlje svoje djece koristeći uvijek iste i ustaljene fraze, misleći da će na neki mističan način, sve ipak biti dobro bez obzira kako postupaju.
Navest ću samo nekoliko “najsimpatičnijih” roditeljskih komentara koje sam pronašao u bespućima fejsbučke zbiljnosti kad djeci “šećeri divljaju”:
“…sad su to te jesenske (vrijednosti)… teško ih skidamo… slatkiš mali.”
“…jeste li pokušali ikada spustiti hiper(glikemiju) srednjoškolki u PMS-u ili djetetu koje gori u vrućici na 40 stupnjeva? Nema tog inzulina u nekim situacijama… bude kao voda.”
“…a da, prehlađen je.”
“…a eto, mučimo se, šta da vam pričam (smješko)…”
“…malo je više mucica papala pa smo malo u hiper, ali dijete je takvo. Neću joj sigurno djetinjstvo uništavati da se preveć ne brine. Neće ju ništa spriječiti da može sve u životu kao i svi drugi!”
I upravo je ovaj posljednji komentar ono što mi daje šlagvort za svrhu ovog teksta. Ovakav stav, u kojemu se izvlačimo na to da dijete sa šećernom bolešću treba i može živjeti normalan život poput svojih vršnjaka, nesuočavanje je s vrlo bolnom činjenicom da dijete oboljelo od šećerne bolesti boluje od bolesti koja itekako može biti smrtonosna i koja itekako zahtijeva vrlo veliku početnu prilagodbu ukoliko se želi da dijete nema posljedica te iste smrtonosne bolesti na svoje zdravlje, ali i da ima jednak životni vijek kao i svi drugi njegovi vršnjaci. No najvažnije od svega – da ispuni sve svoje potencijale kao čovjeka!
Od odraslih sam dijabetičara čuo da svakog od njih “kad-tad dočeka neka komplikacija” i da je “samo pitanje vremena kad će svatko od nas razviti zatajenje bubrega ili slabovidnost.”
Osobno nisam pristao na taj narativ i održavam svoje vrijednosti glukoze u krvi (GUK) u granicama koje su postavljene za zdravog čovjeka. Štoviše, moje su vrijednosti GUK-a prosječno ispod 5.0 mmol/L. Za to u početku treba puno odricanja, ali i pažnje, no kad prođe proces navikavanja na takva odricanja, život je u potpunosti normalan. Ali ne isti kao i kod svih ostalih oko mene. Iskreno, prođe i po nekoliko dana da, iako si dajem inzulin 4x dnevno, zaboravim da bolujem od šećerne bolesti. Vjerovali mi to ili ne. Nisam niti gladan niti žedan niti se debljam niti gubim na tjelesnoj masi, a posebno bih istaknuo i to da jedem i kolače i pijem sokove i jedem tijesto i kruh. No kolači su zaslađeni ksilitolom, sokovi stevijom ili aspartamom (i ne, ne uzrokuje rak jetre u ljudi, već u štakora), tijesto je od konjac brašna, a kruh od lana. I još nešto – ne, ne košta značajno više od “običnih” namirnica koje svi koriste u svojoj kući, jer prije svega jedete manje, s obzirom da organizam “ne traži” kao prije, a i ne osjećate da ste se “najeli do guše” pa biste samo spavali, nego ste čak i fokusiraniji na poslove koje obavljate svakodnevno.
Ali da ne idem u objašnjavanje prehrane, jer je to očito postala religija, a ne znanstveno utemeljena rasprava među znanstvenicima, istaknuo bih zaključno nekoliko stvari. Ovaj put kao najobičniji liječnik i najobičniji “šećeraš” bez psihoanalitičkog dociranja s visoka.
Nedopustivo je da u bilo kojem stanju organizma, bila to teška infekcija, teški psihički ili fizički stres te perimenstrualno stanje, vrijednosti GUK-a izlaze iz famoznog “time-in-rangea” (TIR-a)! Niti jedno opravdanje nije dovoljno dobro kad “slatkiš mali ima GUK 25 mmol/L” i onda smo mu dali “korekciju” (!!!) pa je “pao” na 18 mmol/L. Apsolutno sva istraživanja dostupna na internetu govore u prilog pozitivnoj korelaciji prosječnih vrijednosti GUK-a u krvi i brzine nastupa mikrovaskularnih komplikacija. Mogli bismo diskutirati je li i trenutni TIR dobro postavljen, ali s obzirom da službena medicina govori da jest, ja se kao neurolog i psihoanalitičar tome ne mogu suprotstavljati. No benevolencija roditelja koji “puštaju svoju djecu da budu djeca” dovode u krajnjoj liniji do toga da im “ne dopuštaju da dožive starost.” I to samo zato što je ovako lakše. Nije lako reći djetetu da dok njegovi vršnjaci jedu enormne količine kolača, torti, čokolada, piju sve moguće napitke, jedu kifle i buhtle, da ono to jednostavno ne smije. Još je teže dati ili napraviti djetetu slatkiš koji ono može pojesti, jer eto, “to je skupo, to je teško, nemoguće” i slično. Nažalost, takvim stavom ćete platiti ipak najvišu cijenu, a to su djetetova patnja i izgubljene godine života.
Procijenite što je bolje i lakše. Pomučiti se u odgoju i pomaknuti granice svojega truda oko djeteta pa poslije uživati u svojemu djetetu i njegovim uspjesima i osmijehu sa prosječnim GUK-om od 5.0 mmol/L, ili “go with the flow” te “pustiti dijete da bude dijete” i gledati kako vam ono, koje je sada odraslo, gubi vid, odlazi na dijalizu ili ne daj Bože da ga i sami nadživite.
Liječnik, specijalist neurologije, psihoanalitičar, neuroznanstvenik i jazz gitarist. Nesuđeni majstor borilačkih vještina i još nesuđeniji vaterpolist koji voli dobru filozofsku raspravu u kojoj on pobjeđuje..
