Upisali smo našeg dječačića u vrtić kad je imao nepune tri godine (dijabetes tip 1 dijagnosticiran mu je s nepune dvije). Pri upisu smo lijepo surađivali s upravom vrtića čiji je osnivač grad, nije bilo nikakvih problema, štoviše, bili su puni razumijevanja i vrlo susretljivi. Dijete je upisano u jedini vrtić u gradu koji ima medicinskog djelatnika, a sreća je htjela da to bude vrtić koji je najbliži našem mjestu stanovanja. U istom vrtiću postoji i grupa za djecu s teškoćama u razvoju, no našeg su sina primili u grupu sa zdravom djecom.
Zbog problema oko davanja inzulina, dogovorili smo se s odgajateljicama, da on doručkuje kod kuće, a da dolazimo po njega poslije ručka, jer mu opet naravno nije imao tko dati inzulin poslije jela.
Naravno, nakon određenog vremena znale su se povremeno dogoditi hiperglikemije, pa smo supruga i ja dolazili davati korekcije dok je on u vrtiću, no bilo je nekoliko odgajateljica koje su izrazile želju da samostalno daju našem sinu inzulin.
I tu su počeli problemi….
Usprkos dobroj volji odgajateljica, nakon što nekoliko puta našem sinu dale inzulin, dobio sam poziv iz uprave vrtića. Rečeno nam je da odgajateljice ne smiju davati djetetu inzulin, i kako bi bilo najbolje da mi njega prebacimo na poludnevni program (odlazak kući nakon ručka), što sam ja na početku ignorirao.
Nakon više poziva i pritisaka, jednostavno sam rekao da želim da se dijete socijalizira, da želim da se polako kako odrasta priprema na to da ostane i na spavanju. Tada sam naišao na negodovanje i odbijanje, pa sam rekao da ću zatražiti osobnog asistenta ili ga ispisati iz vrtića, jer to tako više ne ide, ne želim trpjeti torturu i stalne pozive.
U međuvremenu sam pretpostavio u kojem će to smjeru ići, te sam putem e-maila kontaktirao pučku pravobraniteljicu za djecu, opisao joj detaljno problem, i rekao da moje dijete zaslužuje ono što zaslužuje svako dijete, te da želim da moj sin dobije osobnog asistenta ako za to imam zakonske osnove.
U vrlo kratkom roku poštom sam dobio pisani odgovor pravobraniteljice u kojem su me uputili da situaciju ukratko opišem te da dijete mora dobiti osobnog asistenta. Ako bude problema, pisalo je u pismo, neka ih hitno kontaktiram na broj telefona koji su mi ostavili.
Pozvali su me u naš vrtić na sastanak, prisustvovale su odgajateljice, pedagoginja i zdravstvena voditeljica, kako bi se riješio status moga sina, odnosno, da pristanem na poludnevni boravak.
Na sastanku su gospođe iz uprave obrazlagale probleme s davanjima inzulina i hiperglikemijama, kako je jako teško dobiti osobnog asistenta, kako grad to nerado daje, kako se odobrenje jako dugo čeka… Na to sam ja njima objašnjavao što je dijabetes, jer mi se činilo kako one zapravo nisu imale pojma o čemu se tu radi i što je uopće dijabetes tip 1.
Kada sam shvatio da to ne vodi nikamo, izvadio sam pismo pravobraniteljice, u nekoliko kopija, podijelio im svima, pročitale su ga, i tu je sastanak završio, rekle su mi da će one to upravi prezentirati te će me potom kontaktirati.
Nekoliko dana poslije sastanka, nazvali su me i rekli da će poslati zahtjev za osobnog asistenta, a ja ga moram popuniti i potpisati. Rekao sam im da ne bi bilo loše da mu asistent bude osoba koja ima dijabetes (ideju za to sam dobio na sugestiju naše udruge dijabetičara).
Nakon zahtjeva, tijekom otprilike sedam dana, javili su mi se opet iz uprave s viješću da je osobni asistent odobren, i da na moj prijedlog mogu sam ako želim naći asistenta koji ima dijabetes.
Supruga i ja smo našli djevojku, studenticu, dugogodišnju dijabetičarku, koja se jako lijepo sprijateljila s našim sinčićem, i evo, već više od godinu dana sve funkcionira predivno.
Dijete ima Libre senzor i čujemo se s asistenticom oko davanja inzulina, korekcija, zaista sve, na sreću svih nas, funkcionira savršeno.
On boravi u vrtiću cijeli dan, doručkuje, ruča, spava, igra se u dvorištu s drugom djecom zato što je asistentica uvijek u blizini, sretan je.
Moram napomenuti da nam je u svemu tome, savjetima i u pronalasku asistenta pomogla naša udruga dijabetičara. S odgajateljicama nismo imali nikakvih problema, štoviše, one su bile uvijek uz nas, jer, ruku na srce, nije lako skrbiti o djetetu starom tri godine s dijabetesom u skupini od dvadeset troje djece.
Nažalost, supruga i ja smo prošli veliku borbu, naišli na nerazumijevanje određenih osoba od kojih to nismo očekivali, ali bili smo uporni, nismo odstupali ni milimetra, i izborili smo ono što naše dijete zaslužuje, ono što bi svako dijete u ovoj državi trebalo imati, a to je, koliko je to moguće, bezbrižan boravak u vrtiću, i mogućnost da bude što manje drugačiji od drugih.
