Hipoglikemija i Glukagon u vrtićima i školama

Hipoglikemija je jedna od mogućih komplikacija dijabetesa, a karakterizira ju snižena razina glukoze u krvi..

Prepoznavanje simptoma  rane do umjerene hipoglikemije i primjena postupaka rane intervencije nužni su za sprečavanje teške hipoglikemije, pa i dijabetičke kome.

Kada je hipoglikemija teška ili produžena, a oralni unos glukoze nije moguć, primjenjuje se Glukagon. Njegovo apliciranje je jednostavno, a brza reakcija iznimno važna!

 

Činjenice?

Roditelji smo djece oboljele od  dijabetesa tipa 1 koja pohađaju ili će pohađati vrtiće i škole.

Statistike nedvojbeno govore o progresiji broja novooboljelih od šećerne bolesti, o činjenici da je šećerna bolest jedna od deset vodećih uzroka smrti u Republici Hrvatskoj.

Imamo globalne i lokalne inicijative, projekte, pilot projekte, edukacije…

Obilježavamo Međunarodni dan djeteta i Svjetski dan šećerne bolesti.

Brojni propisi obvezuju Republiku Hrvatsku na činjenje ili nečinjenje.

Brojni propisi i drugi akti djeluju kao preporuke i smjernice.

Imamo praksu koja ovisi o dobroj volji pojedinaca.

Kako to sažeto izgleda u vrtićima i školama viđeno očima roditelja?

Iz ovog dijela izuzeti su vrtići koji u svom sastavu imaju medicinsku sestru koja je i fizički smještena u objektu u kojem boravi dijete oboljelo od dijabetesa tipa 1. Ostavljamo po strani voljnost vrtića da prihvati i upiše takvo dijete.

Povremeno čujemo toplu roditeljsku priču o nesebičnom i bezrezervnom prihvaćanju djeteta oboljelog od dijabetesa tipa 1. Prihvaćanjem takvog djeteta, prihvaćene su i određene obveze, pa i spremnost apliciranja Glukagona u slučaju teške hipoglikemije odnosno dijabetičke kome.

Akteri ovog djela priče za nas su veliki i važni, jer su pokazali spremnost na taj korak za jednakost i sigurnost naše djece.

Iako većinu njih znamo tek posredno, zahvalnost i divljenje koje im upućujemo, beskrajni su!

Tim malim, ali presudnim, prvim korakom na putu savladavanja i primjene nekoliko informacija nužnih za sigurnosti i zdravlje naše djece, oni su pravi, praktični ambasadori naše djece, začetnici razbijanja straha i predrasuda. Oni su pokazatelj da su za rješenje naizgled nerješivog problema presudni otvoren um i veliko srce!

Kao i svaka medalja, i ova ima drugo, dominantno lice. Dok sustav ne prihvati preuzete obveze i dogovori se tko je sve aktivno legitimiran za njihovu implementaciju, a uvažavajući činjenicu da Hrvatska nema i vjerojatno nikada neće imati sredstava za multidisciplinarne odgojno-obrazovne timove koji će, kao potporu, uključivati i medicinski kadar fizički smješten u svim objektima u kojima se provodi program, roditelji postaju pravi akrobate kako bi djeca bila dobro regulirana, prihvaćena i sigurna u okruženju vrtića i škole.

Međusobno se umrežavaju, razmjenjuju iskustva, pružaju pomoć i podršku jedni drugima. Djeluju putem udruga i inicijativa, potiču promjene te iniciraju interakciju dvaju sustava čija suradnja je nužna kako bi se realizirala brojna propagirana i normirana prava djece, sustava zdravstva te sustava odgoja i obrazovanja.

Prihvaćaju novi izazov cjeloživotnog učenja, učenja o svim novinama vezanim za dijabetes tipa 1, od prehrane i terapije, do kontrole, mogućih komplikacija i novina u liječenju.

Spremni su, uz puno muke i vratolomije, kućni budžet umanjiti za nemalih 60-70 Eura (pa i više) svaka dva tjedna kako bi kupili “gadgete” koji „slatki“ život čine svima znatno jednostavnijim, a  njihovoj djeci sigurnijim.

Nerijetko se jedan od roditelja odriče posla i karijere kako bi spriječio da taj statistički zanemariv broj kobnih posljedica hipoglikemije ne zadesi baš njegovo dijete i njegovu obitelj.

Roditelji žive u stalnoj pripravnosti, na relaciji dom-vrtić/škola-dom ili posao-vrtić/škola-posao.

Isti ti roditelji nerijetko su pozvani da budu pratitelji djetetu na izletu, maturalcu, odlasku u kino, kazalište… Prihvaćanje pozivnice uvjet je za sudjelovanje djeteta. Pozivnice za takva događanja ne dijele se, a djeca, posebno ona starija, ne pristaju na takav kompromis! Uz sav roditeljski  trud, osjećaju se povrijeđeno i različito!

Da li to baš mora biti tako?

Imamo strpljenja i uvažavamo činjenicu da u proračunu Republike Hrvatske nema dovoljno sredstava za sve potrebe njenih građana, ali smo isto tako svjesni da se ne radi uvijek o njihovom nedostatku, već o pogrešnoj prioretizaciji ili nepostojanju (nekorištenju) kvalitetne analize dugoročnih ušteda sustava, pa i nedostatku nužnih statističkih pokazatelja kao preduvjeta tih analiza.

Imamo razumijevanja za strah, ali isto tako znamo da strah svoje izvorište ima u neznanju ili nedovoljnom znanju. Na tome se intenzivno radi! Nemamo razumijevanja za prebacivanje obveza i odgovornosti , indolenciju, nezainteresiranost i neznanje koje ne pokazuje želju ka promjeni .

Svjedočimo vremenu u kojem nove tehnologije i znanja munjevito napreduju. Dostupnija su nego ikad prije. Odavno smo prihvatili obvezu i poziv na multitasking i cjeloživotno učenje u gotovo svim aspektima našeg života. To  očekujemo i od drugih, posebno onih koji zajedno s nama participiraju u skrbi za zdravlje naše djece te njihovu odgoju i obrazovanju.

Tražimo li previše?

 

Izvori: IDF, WHO, HZJZ, AZOO, ZADI, HSDU, SlatkiSamoborci, Veliki za male sa šećernom bolešću

Još iz kategorije Djeca: