Pitanje „smije li se zarađivati na bolesnima“ redovito se pojavljuje svaki put kada se osobama s kroničnim bolestima ponudi kvalitetna usluga ili proizvod uz naknadu. Iako zvuči moralno snažno, u praksi je to pogrešno postavljeno pitanje jer miješa tri različite razine: zdravstvena prava, odgovornost države i tržišnu realnost.
Bez jasnog razdvajanja tih razina, rasprava se svodi na emocije umjesto na činjenice.
Bolest ne znači automatsko pravo na besplatno
Imati dijabetes ne znači da je sve vezano uz dijabetes besplatno.
Besplatno odnosno bez doplate je isključivo ono što država odluči financirati kroz javni zdravstveni sustav, u Hrvatskoj kroz HZZO, eventualno poneko Ministarstvo ili prezahtjevne EU fondove.
Sve izvan tog okvira — dodatne edukacije, napredni alati, individualna savjetovanja, digitalne platforme, inovativni proizvodi — nisu zdravstveno pravo, nego opcionalne usluge.
Ako netko smatra da određena usluga ili proizvod mora biti besplatan ili vrlo jeftin, taj prigovor je u pravilu pogrešno usmjeren proizvođaću, a trebao bi biti prema zdravstvenoj politici i proračunu.
Zarađivanje nije isto što i iskorištavanje
Ovdje se najčešće radi ključna pogreška.
Zarađivanje na bolesti bi značilo:
- namjerno pogoršavanje zdravstvenog stanja
- manipuliranje strahom
- onemogućavanje alternativnog izbora
Zarađivanje na rješenju problema znači nuditi znanje, tehnologiju ili uslugu koja poboljšava kvalitetu života.
Na rješenju problema zarađuju:
- proizvođači inzulina
- proizvođači senzora
- proizvođači inzulinskih pumpi
- ljekarne
- tvrtke koje razvijaju dodatnu vrijednost
Bez financijskog modela uglavnom nema razvoja. Bez razvoja nema inovacija. Bez inovacija, zdravstvena skrb i inovacije ostaju na minimumu...
Posebna uloga udruga – i česta zabluda
Postoji važna iznimka koju treba jasno objasniti: udruge osoba s dijabetesom, često pružaju besplatne usluge drugim dijabetičarima.
To uključuje:
- edukacije
- podršku novodijagnosticiranima
- informiranje i zagovaranje prava
Međutim, te udruge ne žive od zraka! Besplatno za korisnika ne znači besplatno u stvarnosti.
Netko mora platiti prostor, režije, opremu, administraciju, vrijeme i druge stvari.
Formalno, to bi trebala biti država odnosno zdravstveni sustav. U praksi, sredstva koja javni sustav osigurava autentičnim udrugama u zdravstvu su minimalna i najčešće nedovoljna.
Dakle, država prečesto nema novaca, ali tu su još i sponzori i hvala im na tome. No, treba biti svjestan da interes sponzora za edukacijske sadržaje ponekad nije u skladu s realnim potrebama.
Udruge bi trebale ovo ili ono
Druga česta zabluda je da su udruge „netko drugi“ i da bi trebale raditi sve za nas. Udruge nisu neko drugi, udruge – to smo mi. Dakle, ako smatrate da udruga treba nešto raditi za nas – učlanite se u udrugu i napravite to za sebe i nas. Mnogi će vam biti zahvalni.
Dobrovoljnost uklanja etički problem „zarade na bolesnima“
Kod tržišnih usluga etički problem prestaje postojati kada su ispunjeni osnovni uvjeti:
- korištenje je dobrovoljno,
- vrijednost je jasno komunicirana,
- osnovna zdravstvena skrb postoji kroz sustav,
Tko vidi vrijednost, koristi uslugu.
Tko ne vidi, ne koristi je.
Besplatno u sustavu najčešće znači: minimum
Javni zdravstveni sustavi, ne samo u Hrvatskoj nego svugdje, pokrivaju minimum, rijetko optimum, a nikada maksimum mogućnosti.
Zbog toga:
- inovacije gotovo uvijek nastaju izvan sustava
- tek kasnije, ako se dokažu korisnima i isplativima, ulaze u javno financiranje
Da se čekalo da sve prvo bude besplatno:
- senzori kakve danas poznajemo ne bi postojali
- inzulinske pumpe bi i dalje bile na razini onih najlošijih
- inzuline bi još cijedili iz svinjske gušterače
Pogrešna meta kritike
Kada netko kaže „netko zarađuje na bolesnima“, često zapravo govori:
„Sustav mi ne daje dovoljno.“
To je legitimna kritika.
Ali je pogrešno usmjerena.
Privatne inicijative ne oduzimaju prava. One popunjavaju praznine koje sustav ostavlja.
Zaključak
Smije li se zarađivati na bolesnima?
Ne.
Smije li se zarađivati na znanju, radu, tehnologiji i rješenjima koja bolesnima poboljšavaju život?
Da — jer bez toga nema značajnog napretka.
Smije li se pružati besplatna pomoć kroz udruge?
Da — ali uz svijest da netko taj rad mora financirati i da trebamo dati i primiti.
