Luka, senzor i epileptički napadaji

Više ne pamtim koliko je ljudi prošlo kroz moje ruke, kolikom broju ljudi sam imao čast i zadovoljstvo instalirati prvi senzor za kontinuirano mjerenje. Nije bitno jeli to Abbott Libre, Dexcom G4 ili čak G5, Medtronic možda; bitno je da su si nabavili nešto novo i korisno, nešto što bi im moglo pomoći da budu uspješniji u životu s dijabetesom. Iako nije riječ beznačajnim iznosima, nemojte misliti da su to bogataši puni novaca. Prije su to ljudi koji imaju nešto drugo za žrtvovati kako bi mogli financirati svoje zdravlje.

Bila su to u pravilu ugodna druženja uz standardnu mantru – “evo napredujemo, tehnologija ide naprijed”. Danas je bilo malo drugačije…

Upoznajte Luku, šesnaestogodišnjeg dječaka koji ne vidi, ne hoda, a i ne govori. Pored gomile dijagnoza koje sve ne mogu ponoviti, naš dragi Bog  ga je suočio s još jednom – dijabetes tip 1.

Ali ni to nije sve, ima i epilepsiju, štoviše svaki ubod u prst kako bi izmjerio razinu glukoze u krvi mu predstavlja novi rizik za epileptički napadaj. Šta sad? Hrvatska je punopravna članica Europske Unije pa vjerojatno za djecu imamo preko osiguranja dostupan nekakav uređaj za kontinuirano i bezbolno mjerenje glukoze. Mo’š mislit’.

Ne mogu ni otići u ljekarnu i kupiti ga. A i kad bi mogli – s čime? Mama prima naknadu kao njegovateljica, a tata marljivo radi za plaću malo višu od teta u Konzumu.

Pričam ja njima o našoj velikoj inicijativi „Za život s manje boli“, a oni si negdje u sebi misle – „Da baš… Samo što nije….“

Ipak, ne možemo si dozvoliti apatiju. Aktivni blogeri portala www.naInzulinu.com su među sobom skupili novac i poklonili Luki jedan fGMS senzor (koji traje 14 dana), a jedna dobra žena u bolnici Rebro mu je poklonila čitač.

Danas je Luka, bez da je okom trepnuo, podnio svoju prvu aplikaciju fGMS senzora! Prilikom moje stoiprve aplikacije i edukacije, krvnički je opalio nogom po stolici. Na očaj u mojim očima mama je brzo reagirala i ohrabrila me da je to super znak, svidjelo mu se 🙂 Još samo da Luki ta tehnologija bude dobra i dovoljno precizna. Manje uboda u prst, znači manje šanse za epileptičke napadaje.

Dobrim vijestima nije kraj: Jedna dobra novinarka naših najtiražnijih novina, 24 sata, je napisala veliki članak o Luki, uskoro bi trebao biti  objavljen. Nije pošteno da ova nevjerojatna priča osvane samo na našem lijepom, ali ipak malenom portalu u usporedbi s visoko-tiražnim tiskanim novinama. Možda se nađe neka dobra duša koja može pomoći Luki da dođe do još kojeg senzora. Informacije kako pomoći Luki i njegovoj obitelji moguće je dobiti i putem email-a zivot@naInzulinu.com

A svi Vi koji mislite da je baš Vas ili vaše dijete pogodilo najveće prokletstvo po imenu „inzulin ovisni dijabetes“, razmislite još jednom.