Od dijagnoze do „volim sebe ovakvu kakva jesam“!

S dvadeset godina, baš kada želiš živjeti život punim plućima i biti „nomalna“ mlada osoba kojoj je najveća briga na koji ispitni rok će izaći, dijagnosticirana ti je kronična bolest kojoj nema lijeka. Dvadeset godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti da bi okrenuo jedinice na tom malom penu koji te drži na životu, a već drugi dan te uče koje mjesto na tijelu najmanje boli za davanje injekcija. Ne želim takav život. Nisam ga birala, nije mi takav bio u zamisli, imala sam veće planove za sebe. Znam da sam si ponavljala: „Ti nisi jedna od njih i ta bolest te neće definirati“. U prvim danima nakon dijagnoze često sam čula izjave: „Hej, na tvom mjestu ja bih bio zahvalan što nije rak“ ili „Dušo, ima puno gorih stvari od dijabetesa“. Okolina je više odmagala, nego pomagala. Znala sam da si sama moram pomoći, ali ne i kojim sredstvima. Nije mi bilo do najdraže serije ili knjige, ni do drugih ljudi koji me promatraju sa sažaljenjem ili plaču dok me tješe. Na kraju sam ja bila ta koja je tješila druge. Jedan dan mi je čak došla prijateljica koja je imala zakazanu terapiju kod psihijatra pa sam s njom vodila motivacijske razgovore koje sam sama željela voditi s drugima, usmjerene meni. Zvuči kao paradoks, ali bilo je tako.

Kako nisam bila dovoljno mlada za pedijatriju, nisam mogla izbjeći odjel za odrasle na endokrinologiji.  Moja soba je bila prva s lijeva do vrata, ona živahna soba s bakom Ružom i Malenom. Ja sam Malena, a svi su me zapamtili jer sam bila najmlađa. Prvi dan u bolnici nisam stigla probaviti što mi se ustvari događalo pa nisam stigla razviti negativne misli. Međutim, kad je noć pala i kad sam osvijestila situaciju, postala sam filozof u pravom smislu te riječi. Što sam si više pitanja postavljala, postajala sam tjeskobnija. Drugi dan bih se pravila da sam hrabra pred svakom osobom koja bi me posjetila, jer nisam željela da me pamte kao slabića. Snagu sam našla u Hrvoju iz druge sobe koji je došao nekoliko dana ranije, u motivacijskim videima i Siaeinoj pjesmi „The greatest“. Moram priznati da me glazba najviše držala da ne potonem. Već treći dan pokušala sam kroz učenje pobjeći od stvarnosti, ali nije išlo. Nijednu deklinaciju iz latinskog nisam mogla zapamtiti. Sve o čemu sam razmišljala je da ne želim iz bolnice. Ne moraš spasiti svijet da bi bio heroj, ponekad je dovoljan čin herojstva u ustajanju iz kreveta i suočavanju s bitkama koje ti dan nosi.

U međuvremenu sam prihvatila sve. Prihvatila sam bez opiranja injekcije, koje su najmanji problem u ovoj bolesti, prihvatila sam da sam jedna od šećeraša (makar mi se taj naziv ne sviđa, više mi se sviđa naziv heroji), prihvatila sam da okrećem novu stranicu života  i prihvatila sam da je ovo moja sudbina koju samo ja mogu kontrolirati. Ovo što mi se događa sigurno nije slučajnost, ovo je neka vrsta poziva. Nisam vjernik kakav želim biti, ali vjerujem da Njegove odluke nisu nepromišljene, da dobro zna što radi, da me ima negdje u planu, a na mojoj je volji kako ću se postaviti prema tom planu.

Nakon devet dana boravka u bolnici pustili su me kući. Nikada nisam osjetila veći strah. Otići kući i biti prepušten vlastitoj brizi nad sobom, a u glavi je još uvijek tisuću pitanja: kako se vadi krv iz prsta (dobila sam FreeStyle Libre u bolnici pa si nikad nisam morala iz prsta provjeravati šećer)? Kako ću na faksu s dijabetesom? Hoću li se usuditi dati inzulin pred drugima? Koji dečko će me prihvatiti ovakvu? Hoće li me se prijatelji odreći? Itd., itd. Nakon dugih razgovora sa sestrom i roditeljima otpustila sam takve misli i usredotočila se paralelno na učenje života s dijabetesom i učenje za faks. Nakon što sam položila sve ispite, opet me uhvatila egzistencijalna kriza. Ovaj put ona prava. Nemogućnost kontroliranja negativnih misli koje su se stalno vraćale, ni u čemu nisam mogla pronalaći ništa dobro. Otkud sad to? Pa bila sam dobro… Svaki put kad bih ostala sama kod kuće imala sam valove tuge i nezadovoljstva. Nisam mogla izaći iz kuće, u konačnici ni iz kreveta. Nijedan razgovor nije pomogao. Bez obzira na to sve, šećeri su bili na neku foru odlični. Počela sam piti tablete za smirenje na biljnoj bazi koje bi me i do pet sati držale u nekakvoj nirvani, sve mi je bilo ravno. Kažu da što te ne ubije, to te ojača. Pa valjda i jest tako.

Ono što sam znala je da me netko trebao pogurati. U pravom trenutku javila mi se prijateljica s ponudom za posao. Znala sam da ako ne prihvatim, potonut ću dublje od Titanica, a ako prihvatim, bit će mi jako teško suočiti se sa priznanjem poslodavcu da sam prije samo mjesec i pol dobila dijabetes tipa 1. Govori li se to uopće? Kako bilo, počela sam raditi. Posao me vratio u život. Počela sam  i razmišljati što sve mogu uz dijabetes i koliko me ne može spriječiti u ostvarenju ciljeva o kojima sam razmišljala prije dijagnoze. Ponovno sam postala svoj vlastiti motivator, a fokus sam usmjerila na kreiranje pozitivnih vibracija. Ako želiš promjenu, počni od sebe. Tu uvijek ima posla.

Nakon godine dana s ovom bolesti koju zovem „razmažena bolest“, jer traži konstantnu pažnju, i dalje imam trenutke slabosti, ali tko ih nema? Promjena je ključ za postizanje zadovoljstva i sreće. Jednostavna formula koja glasi: ako si nesretan, promijeni nešto u svom životu, a najbolje je početi od vlastitih misli. Na kraju, nisu ljudi bili ti koji su me sprječavali da si u javnosti izmjerim šećer ili da si dam injekciju. Ja sam bila ta koja se ograničavala izmišljajući negativne situacije koje se nikad ne bi ostvarile. Dopustila sam da me strah kontrolira umjesto da ja njega kontroliram. Još uvijek osjećam nesigurnost prilikom davanja inzulina u javnosti, ali kao što rekoh, uvijek ima posla oko rada na sebi.

(Doris možete vidjeti i u izvrsnoj reportaži koju je napravio HRT1 u sklopu emisije Imam problem na Dobro jutro, Hrvatska. Poveznica na cijelu emisiju je ovdje, a reportaža počinje nakon minutu i pol. Op. ur.)