Pravo pitanje i pravi odgovor – potraga za dobrim životom

U prethodnom članku osvrnula sam se na epidemiologiju dijabetesa tip 1, posebice na pitanje s nažalost nesretnim odgovorom: „Koliko smo uspješni u regulaciji šećerne bolesti?“. U ovom članku fokus ću prebaciti na vlastita saznanja te konkretno izložiti što me naposljetku dovelo do iznimno zadovoljavajuće regulacije bolesti (HbA1c 4,9 -5,3%, bez hipoglikemije).

Za početak, pokušat ću predočiti kako je izgledao moj život prije 2 godine. Pokušat ću biti što vjernija i sjetiti se svojih misli te se nadam da ću uspjeti ponuditi iskrenu sliku.

Na loše dane probudila bih se teška i ljepljiva,  s osjećajem neugodne punoće u glavi. Možda je bio gadni hipo usred noći, kojeg bih u panici pretjerano korigirala i dočekala jutro u visinama. Možda sam samo bila visoko cijelu noć iz nekog meni nepoznatog razloga.

Na dobre dane probudila bih se puna nade i snage, rekla odlučno i glasno: danas će biti fantastičan dan, napravit ću sve po planu. Dan bi zatim krenuo, kako kreće i većini, s doručkom i poslom. Već na ovom koraku bi moje nade za fantastičan dan bile redovito smrvljene, kada bih nakon standardnog doručka (sezonsko voće) redovito završila u hipo (< 3 mmol/L) ili hiperglikemiji (>10 mmol/L). Bjesomučno sam pokušavala standardizirati koliko mi inzulina treba za određenu količinu voća i redovito bih bila neuspješna. Jedan dan bi bilo dobro, drugi dan loše. Znam računati. Uzorak ovih trendova mi je svejedno bio nedokučiv. Ručak bih u pravilu dočekala izvan balansa i s nestabilnim šećerom. Gotovo uvijek sam ručala kombinaciju cjelovitih žitarica, mahunarki i povrća, bilo u obliku variva ili možda salate ili slično. Ovu kombinaciju bih neadekvatno pokrila inzulinom. Neke dane sam bila stalno visoko, neke dane nisko. Većinu dana sam skakala gore-dolje u rasponu od 2 do 12 mmol/L. Večera bi bila slična ručku, ali obilnija, a kombinaciji žitarica, mahunarki i povrća bih dodala bjelančevine. U posebnim prigodama, možda jednom mjesečno ili rjeđe, pojela bih pizzu ili sladoled, nešto što sam smatrala nezdravom opcijom. Budući da mi šećeri ionako nisu bili zadovoljavajući, ne bih vidjela veliku razliku kada jedem sasvim „zdravo“ ili kada jedem junk. Nemam afinitet prema nezdravoj hrani iz brojnih razloga pa takve opcije svejedno nisam jela često. Na dobre dane zaspala bih ne misleći o šećeru, uspjela bih ignorirati i zanemariti svoje strahove. Na loše dane zaspala bih s čvorom u želucu. Sve one misli koje bih danju uspjela ušutkati, gurnuti pod tepih i ugušiti, s mrakom bi gmizale natrag u fokus i obuzeli bi me strah i nemoć. Imam dijabetes 20 godina i pitanje je trena kada će komplikacije postati gore i kada će me napokon doći glave.

Natrag u sadašnjost

U potrazi za metodom i prehranom koja će me dovesti do zadovoljavajuće regulacije šećera, koristila sam se raznim alatima. Moja saznanja su vesela mješavina eksperimentiranja na sebi, anegdotalnih iskustava drugih osoba s dijabetesom i istraživanja znanstvene literature.

Pritom sam naučila nešto od iznimne važnosti: pola posla je u tome da postaviš istinsko, pravo pitanje. U suprotnom slučaju ti se može dogoditi da dobiješ milijun „točnih“ odgovora koji zapravo nemaju svrhu ni primjenu jer nisi postavio pravo pitanje koje će biti vodilja na tvom putu.

U početku sam se, sukladno svom zanimanju, ponašala kao dobro odgojeni znanstvenik. Istraživala sam literaturu, uvjerena da ću tamo pronaći sve što mi treba, da će informacije biti objektivne, provjerene i primjenjive. Dugo sam bila vezana za taj znanstveni ideal i trebale su godine neuspjeha da se od njega odmaknem (na početku ovog članka pročitali ste prikaz tipičnog dana kada sam jela „najzdraviju hranu na svijetu“ prema dostupnoj znanstvenoj literaturi i sadašnjem stajalištu vodećih zdravstvenih organizacija). Kada sam napravila taj korak odmaka i otvorila oči za svijet van znanstvenih članaka i preporuka, došla sam do svog pravog pitanja:

Postoji li osoba koja je postigla ciljeve koje ja želim postići i na koji način je to uspjela?  Specifično, postoji li osoba s dijabetesom koja dugo živi s dijabetesom, ima nedijabetičke vrijednosti šećera u krvi i nema akutne ni kronične komplikacije dijabetesa i, ako postoji, kako je to postigao?

Priče koje sam zatim otkrila su mahom uključivale liječnike koji su ujedno osobe s tip 1 dijabetesom (Richard Bernstein, Troy Stapleton, Ian Lake, Keith Runyan, Carrie Burns Diulius …). Pretpostavljam da je liječnicima lakše krenuti u eksperiment na sebi jer posjeduju više znanja o metabolizmu i manje ih je strah mogućih posljedica budući da vjeruju da će ih moći lako popraviti. Anegdote su bile različite, no u konačnici je svaka imala istu poantu: smanji unos ugljikohidrata, smanji unos inzulina i smanjit ćeš varijabilnost glukoze u krvi.

Slijedeći njihov put, i blago ga prilagođavajući prema vlastitim željama, danas moj život izgleda ovako:

Ne sjećam se lošeg dana. Nekad naravno napravim glupost, jedem kasno navečer, ne provjerim šećer po noći i dogodi mi se da se probudim s GUK-om poviše 5.6. Nije često, ali dogodi se. Na dobre dane ne kažem sebi ništa: ne uvjeravam se da će biti fantastičan dan, ne pokušavam se svako jutro motivirati jer već znam da će dan biti izvrstan. Ne treba mi dodatne snage i borbe za to. Moji dani nisu rat u rovovima, nema krvi ni suza. Samo normalan život.

Dan kreće kako kreće i većini, doručak i posao. Radnim danom ujutro jedem pretežno isti doručak: jogurt sa sjemenkama i orašastim plodovima. Vikendom imam više vremena pa pripremim omlet, palačinke od kokosovog brašna s čokoladnim namazom, kruh od bademovog brašna,  čokoladni puding s chia sjemenkama… Nekad mi GUK bude 3,8 mmol/L nakon obroka pa pojedem suhu marelicu. Nekad bude 6,5 mmol/L pa dodam pola jedinice inzulina. Često ne trebam korigirati uopće. U svakom od ovih slučajeva, ručak dočekam stabilna. Većinom ga nosim od kuće i skombiniram ostatke od jučerašnje večere. Često bude eklektično i nespojivo, ali svejedno fino. Danas je na meniju kelj i lišće od cikle (imam vrt pa se ništa ne baca, a lišće od cikle je istovjetno blitvi), dva jaja i kozji sir, zaliveno maslinovim uljem. Pojedem pun tanjur raznovrsnog povrća (više-manje sve osim krumpira i batata) i dodam jaje, sir, tofu ili tempeh do sitosti. Scenarij s GUK-om se ponavlja, ako je blagi hipo, pojedem jedan bombon ili marelicu, ako je blagi hiper, dodam 0,5-1 jedinicu. Ni jedno ni drugo mi ne predstavlja problem ni teret i nakon korekcije sam apsolutno sigurna da ću ostati stabilna. Večera je obilnija, no slijedi isti princip. Puno povrća u raznim kombinacijama, kao juha, glavno jelo, prilog i salata. Uz to bjelančevine (riba, meso, jaja, sir) u količini koja mi je potrebna da budem zadovoljna. Ne ograničavam količinu. Volim kuhati, kombinirati i izmišljati. Jučer smo večerali artičoke punjene „prezlom“ (bademovo brašno), parmezanom i češnjakom, salatu i pečenu ribu. Nastavljam glatko manevrirati u nedijabetičkom rasponu šećera i mirno kliznem u san.

Pravi odgovor koji je moju bolest pretvorio iz kronične noćne more u sveprisutnog, ali dobroćudnog susjeda:

Odlučno izbaci iz prehrane hranu koja ti čini loše, komplicira ti život i odmaže u regulaciji dijabetesa.

Beskompromisno i do daske uživaj u hrani koja ti pruža mirne noći, divne dane i pomaže u regulaciji dijabetesa. 

Prevedeno na jezik stvarnog života, to izgleda otprilike ovako.

Ovo je hrana koju nikada ne jedem:

  • sve žitarice i pseudožitarice, njihove proizvode ili išta što ih sadrži,
  • određeno povrće s visokim udjelom škroba (krumpir i batat),
  • šećer, med, javorov sirup, agavin sirup, rižin šećer, kokosov šećer ili ijedan drugi zaslađivač koji mi podiže GUK.

Ovo je hrana koju jedem pod vrlo strogim uvjetima:

  • mala količina voća za blage i rijetke hipoglikemije (npr. ¼ jabuke ili 1 suha marelica),
  • mala količina mahunarki (do 25 grama) uključena u puni obrok, ne svaki dan,
  • mala količina mlijeka u kavi (ako mi za neki recept treba veća količina mlijeka onda koristim biljno nezaslađeno mlijeko, npr. bademovo mlijeko).

Ovo je hrana koja život znači i koju kombiniram na bezbroj ukusnih i primamljivih načina te od koje se može napraviti sve što čovjeku padne na pamet:

  • povrće,
  • sjemenke,
  • orašasti plodovi i njihovi proizvodi (maslac, mlijeko i brašno),
  • fermentirani mliječni proizvodi,
  • riba, jaja, meso, sir, tofu, tempeh,
  • maslinovo ulje, bučino ulje, kokosovo ulje, maslac,
  • bobičasto voće,
  • zaslađivači (eritritol i stevia),
  • začini.

U svakodnevnom životu hranu ne važem, ne računam makronutrijente i ne brojim ugljikohidrate, no po svim postavkama moja prehrana spada u dijete s vrlo niskim udjelom ugljikohidrata. Ja svojoj prehrani ne dajem ime niti je smatram „dijetom“, smatram je ključem za fantastičan život. Jednako kao što osoba alergična na kikiriki ne jede kikiriki, tako ni ja ne jedem hranu koja mi čini štetu.

Ovo je moj recept. Probajte na vlastitu odgovornost i uživajte 😉 .