Moje dijete zaslužuje dobre šećere (low carb)

Prvi korak prema promjeni je svjesnost, a drugi prihvaćanje

Danas nam je bio lijep i uspješan dan. Ponovno smo zabili gol dijabetesu, našem životnom suputniku. Šećeri su cijelu noć i dan bili poprilično u rangu željenog (4.0-7,8). Nije svaki dan takav, imamo boljih i lošijih dana, noći su najveći problem. No povremeni loši dani danas su daleko bolji od onih u prvoj godini borbe s dijabetesom.

Nakon provedenih božićnih blagdana u bolničkom okruženju, na staru godinu 2013. izašli smo iz bolnice naoružani vrećicama punim opreme za borbu s dijabetesom i preplavljeni strahom od nepoznatog. Malena je imala tek dvije godinice. Odjednom je nepoznato postalo baš sve, pa i one do tada najprirodnije aktivnosti o kojima se nije puno razmišljalo ni promišljalo – poput izlaska iz kuće, spavanja, igre te jela. Pitanje koje se iznova postavljalo svakih 2h kroz čitav dan bilo je: A što ćemo joj sada dati jesti? Češće nego rjeđe naš izbor je bio pogrešan ili je bila pogrešna doza inzulina, a dijete je konstantno iskazivalo glad.

children_with_a_laptopPrvih godinu dana slijedili smo, marljivo i štreberski, sve službene upute o zdravoj, uravnoteženoj prehrani dijabetičara, doziranju skupina namirnica, o zabranjenim i dozvoljenim namirnicama. Vagali smo sve što je pojela, pikali za svaki obrok, pikali za korekcije… svaki dan, svaku noć. Uz sav taj trud, osjećali smo se neuspješno i pobijeđeno – i to svaki dan.

Po tromjesečnim prosjecima šećera, bili smo zapravo uspješni i prosječni, no opći dojam i doživljaj je bio neuspjeh i poraz. Ništa nije  bilo predvidljivo osim nepredvidljivosti. Šećeri su se kretali iz hipera u hipo i tako u krug, što se vidljivo manifestiralo na raspoloženju djeteta i cijele obitelji. Dok je šećer bio visok npr 13, 14 – dijete je postajalo poprilično razdražljivo i nedruštveno, a pri šećerima nižim od 4, izuzetno mirno, a povremeno i agresivno. Tada smo još mjerili šećer pikanjem prstića 10-12 puta na dan po nekom standardnom rasporedu. Tek smo kasnije spoznali koliko su nam ta mjerenja zapravo bila manjkava i koliko navode na krivi trag.

Pitali smo se kako nam je itko mogao reći da ćemo s dijabetesom živjeti normalno, jer baš ništa u našem tadašnjem životu nije tako izgledalo.

Nabavka Libre uređaja bio je trenutak spoznaje. Napokon smo mogli i vidjeti krivulju šećera u krvi svake minute cijeloga dana, umjesto 12 puta dnevno koliko smo do tada pikali prstić. Mjesec dana smo samo začuđeno promatrali sve izmjerene vrijednosti i pitali se kako da to dovedemo u red. Pitali smo se kako dnevne varijacije šećera od 2-18 mogu biti normalne i kako to utječe na organizam našeg malog djeteta? Kako je dijete bilo malo tako je i najmanja promjena u količini inzulina izazivala velike promjene.

Iz grafova kretanja šećera bilo je jasno da moramo korigirati prehranu i odlučili smo se na promjenu potaknuti savjetom bliske prijateljice koja se već neko vrijeme hranila po LowCarb (engl. smanjeni ugljikohidrati) principu. Jednostavno smo odlučili koristiti namirnice s manje ugljikohidrata, a to je značilo dozirati manje inzulina.

Započeli smo s doručkom koji nas je najviše mučio i gdje nikako nismo uspijevali postići optimalne šećere. Izbacili smo “zdravi” kukuruzni, raženi, pirov kruh, zobenu kašu, kravlje mlijeko, zobeno mlijeko, pirov griz, nemasni jogurt i zamijenili ih obrokom koji u drugačijem omjeru kombinira bjelančevine, masnoće i ugljikohidrate.

Konkretno za doručak smo počeli servirati jaja, špek ili šunku, domaći kravlji sir, rajčice, krastavce. Umjesto kruha pekla sam lepinje. Pravila sam ih u raznim kombinacijama od sjemenki, badema, mekinja, jaja i jogurta ili vrhnja. Prvih nekoliko dana lepinje nisu baš dobro prolazile. Istina nisu bile niti preukusne, ali nisam htjela odustati, već sam nakon hrpe isprobanih (često i bačenih u smeće) pronašla dobitnu kombinaciju. U samo nekoliko dana regulacija prijepodnevnih šećera bila je postignuta. As simple as that.

Ponekad je doručak imao 10 ponekad 20g UH, umjesto dotadašnjih oko 45g UH, no bilo ga je lako regulirati inzulinom, te smo umjesto 2-2,5j NR, doručak pokrivali sa svega 0,5j NR. Još važnije od činjenice da su šećeri 2.5h nakon obroka bili u zadanom opsegu jest da su bili stabilni i nekoliko sati u komadu što se do tad činilo kao nemoguća misija. Konkretno ako je glikemija prije obroka bila 5 mmol u idućih par sati kretala se u rasponu od 5 do 7 mmol-a.

Dotadašnje obroke s puno UH i visokim GI, zamijenili smo zdravim masnoćama, proteinima i ugljikohidratima iz kvalitetnih izvora. Veći udio masnoća u obroku, unos dovoljno vlakana iz povrća i dovoljno proteina osigurava sitost kroz duži vremenski period kao i stabilniji šećer u krvi.

Kako smo uspostavili jutarnji režim prehrane, vrlo brzo primijetili smo i pozitivnu promjenu u ponašanju djeteta. Izostale su do tada uobičajene promjene raspoloženja i to nam je bio signal da moramo nastaviti s promjenom.

Napokon su počele i naše pobjede, ovo je bila prva i samo jedna u nizu pobjeda nad dijabetesom.

(op. ur.: S obzirom da u Hrvatskoj osim Anite Šupe (koja je fakultet završila u Švedskoj) praktički ne postoje stručnjaci za prehranu koji su detaljno upoznati sa low carbom, a jednako je i sa medicinarima; preporučamo vam odličnu knjigu od Dr. Bernsteina „Diabetes Solution: The Complete Guide to Achieving Normal Blood Sugars“ . Knjigu je moguće kupiti online na Amazonu preko linka OVDJE:  )

Ovo je prvi od serije tekstova na ovu temu. Pratite ih na portalu   imageedit_1_3968591522 1