Slatki u Đakovu
Red smijeha, red kulena, red edukacije, red vrhunskog vina. Sve to u vrhunskom ambijentu vile xxx u prostranom srcu Slavonije. Majke mi, da se nekim čudom europski dijabetološki kongres održao u Đakovu umjesto u grandioznoj Barceloni i ljudi umjesto plastičnih sendviča dobili slavonski kulen, izbezumili bi se.
Volim ja svoj užurbani Zagreb, al kad dođemo u Đakovo ne mogu se nadivit kolko je prostran ovaj svijet. Trebalo bi biti dovoljno mjesta za svakog i za sve ideje i mišljenja. A zraka da se ti se pluća rašire, misli odlutaju, a pogleda kad ode više se ne vrati. I još uvijek me Ljilja iznenadi domaćica svaki put ima još nešto za pokazat. Ne mogu si pomoći a sa kad se vratim moram priznati da sam opet uživala. Šta su pusti ozbiljni kongresi prema ambijentu u kojem je užitak provesti vrijeme i otići punog srca i s puno hrane za razmišljanje.
Što sam starija to mi teže mirno slušati suhoparna takozvana predavanja i veselim se životnim pričama i prenošenju iskustava ljudi koji vole i nose to što treba. Lijepo te napuni energijom i druženje s ljudima koji imaju potrebu učiniti nešto za druge, sudjelovati u nečem , podržati i pohvaliti. A takva su najčešće druženja dijabetičara. Nitko od njih nije plaćen da tamo dođe nit ikoga mrzi , ako dođu sa srcem i potrebama. A uvijek se raziđemo nakon što razmijenimo energijom i odemo lakši doma.
Nema tu pomoći , usput moraš nešto i naučiti, jednostavno u tako opuštenom i prijateljskom tonu mora ti ostati nešto u glavi. Tako smo poslušali o senzorima od jednog od sponzora.
Ta ekipa me uvijek iznenadi koliki dio njih ne jede gluten. Mom sinu koji izbjegava gluten zbog pubertetskih prištića, bilo bi vrlo jednostavno u tom društvu reći, ne hvala. Lakše je kad nisi jedino crno janje u stadu.
Bio je sportaš, radio je kao je zaštitar, kaskader, poznaje puno poznatih ljudi, ryan reynolds, megan fox, fifticent, lik iz expendables, mlađi među nama su bili više nego impresionirani. Ima dobre šećere jer ima puno aktivnosti, voli biti vani. Izlazak na boravak na svježem zraku dobro čini našem fizičkom zdravlju. Opuštenost odnosno stres je stalna tema. Trebalo bi da svi živimo lagodnije nego ikad, a nekako se čini da nijedna generacija prije nas nije živjela stresniju svakodnevicu nego mi. Veliki su zahtjevi pred svakim od nas, a konstantni. Školovanje, posao, kućanstvo, dodatne edukacije, a sati u danu isto ko i prije. Kad se čovjek opusti i riješi se što više stresnih obaveza u životu, osvijesti što je najbitnije i prvenstveno se tome posveti manje je stresa, a i više učinkovitosti. Dok ta mudrost ne dođe s vremenom svašta radimo oko puno toga se trudimo i zamijenimo kretanje i činjenje za uspjeh. Uspjeh je kretanje prema životnom cilju i rad na onome što nam je najbitnije u životu. Kretanje ili kaos je samo rasipanje energije.
Fizičku aktivnost s vremenom moraš zavoljeti. Često kad radi s pojedinačnim klijentima s mukom započnu fizičku aktivnost, al on je siguran ako ustraju u toj početnoj nelagodi, da će sigurno doći do točke u kojoj će početi uživati. I kad ne moraju će nositi na godišnji odmor tenisice za trčanje ili utege za vježbanje. Jednom kad se zaista zaraziš, vježbanje prestane biti muka, nego postane zadovoljstvo.
Ne moramo ni govoriti o tome kako nam je svima zadovoljstvo kad vidimo u ogledalu i rezultate našeg rada, to je neminovno. Smiješno je kako često podcjenjujemo naš dio svijeta i mislimo da se iz njega nigdje ne može dospjeti a nije tako. Smiješno je, kako podcjenjujemo svoje vlastite sposobnosti i mislimo da ne možemo nigdje dospjeti, a nije tako. Smiješno je i kako mislimo da su ljudi koji su nešto postigli drugačiji, moćniji ili posebniji od nas, a nije tako. Tajna je u tome da se počne s malim. Mi precjenjujemo što možemo postići od sada do iduće sezone badića. A podcjenjujemo što možemo postići u tri godine. U tri godine možemo postići čuda. Samo moramo početi danas i ustrajati. Zato služe osobni treneri, da nam pomognu ustrajati. I da nas vode na bolji način, na „brži do uspjeha“ način. Jer ako se puno trudiš, a trudiš se pogrešno nećeš doći do istih rezultata kao ako se trudiš puno i pravilno. Za inspiraciju bih vam ispričala priču o časnoj sestri. Njene je pokretač bio nečiji komentar da duh koji joj je Bog podario živi u tijelu kojeg ona umjesto da tretira kao hram o kojem se treba brinuti, tretira ko kantu za smeće. Ta je primjedba rodila u njoj odlučnost da sa svojih preko 50 godina počne bolje brinuti o svom tijelu.
E sad, jedino što joj se kao časnoj sestri, činilo prighvatljivo za časnu sestru bilo je hodanje. Prvi put je mogla hodati samo 15 minuta prije nego se uspuhala i pomislila ne mogu više. I to je za nju bilo porazno, al donijela je odluku da će ustrajati i da će svaki dan prohodati stazom samo malo više. Do idućeg drveta, do iduće ograde, do idućeg grma. I ustrajala je. Žena je za tri godine sudjelovala (hodala) na svom prvom maratonu. Svaki dan samo malo više. Ali baš svaki dan. I baš svaki put mrvicu više. To bi svakoga od nas doveli do nevjerojatnih rezultata. Al svaki dan. I svaki put mrvicu više.
Ne moraju dijabetičari misliti da su po pitanju fizičke aktivnosti zakinuti više od potpuno zdrave populacije, jednako moraju vježbati i kretati se na svježem zrakiu i jedni i drugi. I to je najboilje, mogu naučiti uživati u tome.
Čini se da o senzorima sve znamo, al nije tako. Uvijek ima nepredviđenih situacija, dodatnih pitanja nedoumica i dobrih savjeta koje nam netko drugi iz vlastitog iskustva može reći. Ono što je najbitnije jest da su senzori postali dio svakodnevnog života naogromne većine inzulin ovisnih dijabetičara i ono što je najvažoije da će to imati pozitivne ishode na liječenje šećerne bolesti.
Zbog velikog buma u dijabetičkoj tehnologiji i dalje je bilo interesanrnto poslzušati o novostim koji e nas u budućnosti očekuju. Senzori su napravili najveći iskorak u kontroli dijabetesa od otkrića inzulina, al iako so presretni željni smo novih napredaka. Na kraju tih želja je na vrhuncu svih želja svakog dijabetičra je dijabetička potpuno autonomna dijabetička tehnologija koja sve zan raditi sama. Eureka. Ako to doživimo u naše vrijeme raspustit ćemo sve udruge dijabetičra i dijabetologa . trebat će nam samo financijski i zdrav HZZo da to sve plati. Al naravno to je utopija, čvjek je čovjeku potreban u svim teškim i idealnim situacijama. Družit ćemo se i učiti o osobnom razvoju, djeci, ljubavi, obiutelji, filozofiji i stvaralaštvu. Ne sumnjam u to.
Za sada smo još uvijek previše iscrpljeni dijabetesom životom politikom i radom u ovom našem pomaknutom svijetu da nema mjesta utopijama. Zato smo malo razgovarali i o osobnim granicama. O tome da ih je važno čuvati, sebe štedjeti. Važno je živjeti u skladu s vlastitim etičkim standardima, reći svakome što ga ide, čuvati sebe i svoje najmilije. Nitko drugi nam to neće umjesto nas. Jednostavno zato što je to baš naš posao. Jednostavno reći, al ne i učiniti. Al tu smo cijeli život na ovom svijetu, da učimo, stvaramo radimo i razvijamo se. I radujemo se naravno. Pa je dobro ponekad nas na to podsjetiti. S radošću vas pozdravljamo iz bogatog i širokog srca Đakova.
Pozitivac, miran borac, zabrinut vizionar. Zadržava pravo na vlastito mišljenje.
Vjeruje da se autoritet zaslužuje, znanje gradi. Da je ultimativna odgovornost uvijek na osobi. Da nada umire zadnja.
https://youtu.be/R5DwGkqNGCU
