Potpisujem peticiju za Baqsimi po drugi puta, pritišćem gumb i šaljem. I potpisat ću ju još nebrojeno puta jer iza mene je noć koje ću se nerado prisjećati, urezana je uz još nekoliko takvih… Teških…
Prvi put to se dogodilo u Ikei, bile smo zajedno, bio je dan i bilo je još ljudi i hrane oko nas…
Drugi put na mračnom nogostupu, na Trešnjevci; kada je sama izišla s plesa jer joj nije bilo dobro. Ja sam dotrčala s neke druge strane i zajedno smo izvukle stvar.
Treći put na putu da podigne svjedodžbu o završenom 6. razredu. Sama je hodala do škole jer aktivnost je bitna. No odjednom više nije mogla dalje. Šećer je bio 1.8! Tada nismo bile zajedno i nisam mogla dotrčati. Ali mogla sam biti na videopozivu. I gledati svoju kćer kako sjedi nasred Vlaške, blijedog lica, žvače svoje bombone i čeka.
Jedino joj prilazi čistačica Cassina i nudi pomoć. „Ne treba, hvala, sada će doći po mene!“ odgovara ljubazno pričajući još sa mnom i čekajući da očuh dođe po nju. Ja sam na videopozivu i umjesto nje preuzimam svjedodžbu. Njeni vršnjaci veselo odlaze. Nije stigla podružiti se s njima. Duže treba tim bombonima da ju pokrenu, posebice kada je šećer samo 1.8. Otišli smo mi na Domino’s pizzu, da se počastimo (ni pizza više nije „zabranjeno voće“ od kada ima pumpicu s pizza-programom).
I četvrti put jučer navečer. Upisala je krivi broj u pumpi, stisnula je brojku više… Više inzulina, manje hrane. Scenarij svima poznat – hipoglikemija. Ali ova je trajala više no ikada. Šećer nikako da se digne. Med, šećer, sok, zaslađena voda, banana, bomboni…
Nakon pokušaja i pokušaja sjedim kraj nje na krevetu i jedemo zajedno bombone. Već joj je stvarno mučno. Držimo se za ruke ne bih li osjetila tu treskavicu. Ne mogu, u njoj je. Samo gledam to bljedilo na njenu licu, umor i slušam: „Mama, sve će biti u redu, ne znam osjećam li to, ali znam da to želim. Ja bih sada spavala i stvarno ne mogu više jesti“.
Stavljam ga kraj sebe, ponovno čitam upute, vrtim u glavi koje brojeve trebam zvati. Svako malo palim čitač, povremeno provjeravam na aparatu. Napokon – polako se počeo dizati. Ona već spava, a ja dišem! Izvukle smo ponovno stvar! Palim pumpicu, neprestano provjeravam vrijednosti. Svjesna hiperglikemije lovim rast i sada spuštam šećer. I dišem. Zahvalna do neba i natrag i tako bezbroj puta što sam tu, što sam osjetila da ne ide u dobrom smjeru, što nisam zaspala, što ona nije zaspala.
Ako treba, ponovno ću potpisati peticiju i moliti sve koje poznajem da je potpišu. Ako treba, bit ću domaćin, na jedan dan i jednu noć i duže, bilo kome iz HZZO-ova Povjerenstva za lijekove koje donosi odluku treba li dati oboljelima od dijabetesa tip 1 Baqsimi ili ne.
Sretno svima vama koji sami prolazite ovakve stvari.
Kapa do poda svakome od vas. A mi ćemo potpisati peticiju ponovno i nećemo odustati!
Marina Šprajc
