Ovaj je tekst proistekao iz komentara na FB grupi FreeStyle Libre Hrvatska u vezi s kontrolom osoba s dijabetesom i vozačkom dozvolom. Namjera mu nije osporavati pravne propise – moj je stav da se zakon ili mijenja ili poštuje, a kršenje i zaobilaženje propisa nema nikakva smisla. Tekst se nadovezuje na brojne pozive policije na dodatnu kontrolu, a koju su dobili pojedini dijabetičari. Većinom, čini se, oni koji upotrebljavaju FreeStyle Libre.
Kod dijabetičara vozača najveća je opasnost, jasno, hipoglikemija, što ne treba posebno objašnjavati: ne znaš za sebe, nekontrolirano se ponašaš, gledaš a ne vidiš, slušaš a ne čuješ, koordinacija pokreta jednostavno je nikakva… Valjda je odatle i nastalo ono „kad si gladan, nisi svoj“. Šalu nastranu, ni hiperglikemija ne znači sigurnost, pogotovo ako šećer i dalje raste, ipak hiperglikemija ne dolazi naglo i lakše ju je se predvidjeti, kao i osjetiti. Može se osjetiti i / ili predosjetiti i hipoglikemija, ali ima ljudi koji hipo ne osjećaju. Među takve ubrajam se i ja.
Dijabetičarka sam gotovo 50 godina – ujesen ću slaviti postavljanje dijagnoze, a vozim od 1984., što je nekih 35 godina vozačkog staža. Nikoga nisam pogazila, nisam sletjela s ceste, nisam se ni s kim sudarila, samo sam u prvoj godini imala problema s parkiranjem (kao i mnoge druge žene, op. ur.)
Svojevremeno, negdje u prvih 30-ak godina dijabetičkog staža, praktično mi nije trebao aparatić – znala sam kolika mi je vrijednost šećera. Godine 1984. bili su me na Vuku Vrhovcu prikopčali na biostator. Za one koji ne znaju, to je umjetna gušterača, velika otprilike kao frižider, crna je i opako izgleda. Upiknu ti igle u žilu, ne smiješ micati ruku, moraš na leđima provesti 24 sata pa i čitanje na kraju dojadi. Sprava ti mjeri GUK pa po potrebi dodaje inzulin i to sve bilježi, a sutradan doktori provjere točan dnevni profil. Ubibože dosadno pa si presretan kad netko od ekipe s odjela dođe u posjet, a veseliš se čak i sestrama i doktorima kad te provjeravaju.
Tako sam pred jednim specijalizantom blebnula kako osjećam i znam koliki mi je šećer, bar otprilike. Dakako da mi nije vjerovao pa smo se počeli igrati pogađanja: on je okrenuo ekran tako da ja ne mogu čitati brojke, a ja sam mu morala govoriti koliki je GUK u kojem trenutku, ide li gore ili dolje. Fulala sam jednom od deset puta, a trebalo je nekako utući vrijeme. Poslije je šećer postupno postajao sve nestabilniji, klinički znakovi hipa i hipera počeli su se postupno gubiti pa sam posljednjih pet godina manijakalno bockala prste i kupovala trakice, ali svejedno nikako nisam mogla povezati što se sa mnom događa u toku dana. Što je uzrok tome, ne znam – valjda se organizam s godinama navikne pa prestane reagirati.
I onda se u mojem životu pojavio FreeStyle Libre odnosno senzori
I prije senzora vodila sam računa o tome s kakvim GUK-om sjedam za volan, ali da mi je bilo komplicirano, bilo je. Kao vozač, oduvijek sam bila ziherašica – ne sjedam niti sam ikad sjedala u auto ni kad nisam bila raspoložena za vožnju, a mogu si to priuštiti jer mi auto ne treba za odlazak na posao ili radi posla. Za volanom, kad god bih se „čudno“ osjetila, a nisam bila u prilici provjeriti GUK, za svaki bih slučaj uzela dekstrozu – ono, ako šećer raste, već ću ga korigirati inzulinom. Ukoliko slučajno pada, dekstro će me spasiti, sve dok se negdje ne uspijem zaustaviti i staviti glukometar u pogon. Tako sam zapravo samo pridonosila rollercoasteru koji je kod mene već postojao. Da sam nastavila tako, vjerojatno bi se kod mene u sljedećih pet godina, ako ne i prije, razvile dijabetičke komplikacije, ali za drugo nisam znala.
Sada imam Libre!
Sada imam Libre čitač kojim mašem non-stop, a u autu ga mogu upotrijebiti na svakom semaforu. Daleko od toga da mi je glikemija savršena iako ispisi iz čitača kažu da jest – ja bih da crta bude još ravnija, ali bi bez senzora bila paklenski loša: uz kontinuirano mjerenje naučila sam i predviđati kamo će šećer krenuti, gore ili dolje, pa ga mogu na vrijeme preduhitriti.
Ukratko, Libre mi je bitno olakšao život i spriječio pogoršanje zdravstvenog stanja do kojega bi neminovno bilo došlo. Omogućio mi je da se opet stabiliziram. Mislim da mogu slobodno reći kako je došao kao spas u zadnji čas.
p.s. Pročitajte vrlo čitan i koristan članak o dijabetesu i vozačkoj dozvoli pod nazivom: Sve o vozačkoj dozvoli i najnovijim promjenama.
Književna prevoditeljica koja se u životu bavi svim i svačim 😉
