Šećerna bolest je za starce, zar ne?

Serijal Sjećanja jedne mame – 3.

Posljednjeg dana godišnjeg išli smo do bake na selo. Došli smo predvečer i trebali tamo prespavati. Dogovorila sam se s Markom da nećemo ništa piti pred spavanje, da ne zapiškimo bakine duhice. A i on nije htio da baka zna! Doživljavao je to kao užas i sramotu. On je veliki dečko, što bi baka mislila da je on još kao mala beba!?

Još i sada vidim te preslatke plave okice kako su širom zasjale i rukice koje je spontano pružio, kada je u bakinom frižideru vidio ćupove s hladnim kiselim mlijekom. Halo, dva ćupa po pola litre pravog domaćeg kiselog mlijeka, koje Marko obožava!

Uzela sam žlicu i dala mu nekoliko puta u usta da ga želja mine. Baka je to primijetila i čim sam se maknula… pa kako ne bi djetetu dala, kada je za njega to kiselila. A Marko je prihvatio vrč i pio dok nije popio zadnju kap, pola litre mlijeka! Kao da je od gladi pobjegao. A da ne bi slučajno njegova mama iz vrta prije ušla u kuhinju, počeo je i drugi vrč prazniti, kao da nije jeo ni pio deset dana. A uistinu bilo je to bez ”KAO” – ON UISTINU NIJE DANIMA JEO, iako je jeo u količinama kao nikada do tada!

Danas to znam, bez dovoljno inzulina cijelo tijelo mu je gladovalo! Danima već trošilo je zalihe, zato je mršavio! Onda nisam ni u stotoj kombinaciji razmišljanja mogla dokučiti što mi se događa s djetetom, koliko je izgladnjen i zašto je počeo mršaviti. I još sam ga prijekorno pogledala! I danas ne mogu zadržati suze kada se sjetim tog trenutka. Kolika je to do dana današnjeg užasna grižnja savjesti, da sam vlastitom sedmogodišnjem djetetu uskratila piti hladno mlijeko pri šećeru preko 30. Danas to znam, ali tog dana nisam znala da je tako nešto uopće moguće.

Nisam tada ni slutila da je te noći započelo moje dugogodišnje noćno dežuranje. Dežuranje, kao što dežuraju sve mame, ponekad i tate, čije dijete odrasta uz dijabetes. Ni danas još ne mogu shvatiti kako je moguće podići dvoje djece do njihovih 20 godina, živjeti u velikom gradu, kraj tisuća djece, u školi, na aktivnostima, na kontrolama i cijepljenjima, kraj svih preboljenih dječjih bolesti i da NIKADA, ali NIKADA ne naiđeš i ne čuješ da ŠEĆERNA BOLEST POSTOJI I MEĐU DJECOM!!!

I ja sam već bila prešla četrdesetu, imala visoko školovanje, radila među ljudima preko dvadeset godina i NIKADA do tada se nisam susrela s djetetom ili mladom osobom ili majkom djeteta oboljelog od šećerne bolesti tipa 1.

No da završim tu prvotnu priču, tj. početak priče koja nikada ne završava. Da, ne završava – životna je to priča. Priča u kojoj je glavni lik, tada sedmogodišnji dječačić, koji je upravo tada dobio još jedan životni zadatak. Živjeti ruku pod ruku sa svojim „hobijem“, kako običavaju reći mlade osobe oboljele od dijabetesa. Živjeti tako da uvijek nastojiš biti pobjednik, da uvijek riješiš svaku nastalu, šećerom uzrokovanu zavrzlamu, što samostalno, što uz pomoć obitelji, liječnika i prijatelja.

Ostale tekstove iz serijala možete pronaći ovdje