Iglom preko granice – Zapadna Sahara i maraton

Negdje duboko u Alžirskoj pustinji blizu Zapadne Sahare u izbjegličkom kampu Smara svake se godine održava „Sahara Maraton“. Održava se kako svijet ne bi zaboravio da tamo već skoro 50 godina žive izbjeglice koje je stvorio Maroko.

No, na ovom portalu ne bavimo se politikom i ratovanjem, o tome sam više napisao na portalu Putopisi.net u članku pod naslovom “Zapadna Sahara – priča o sportu, okupaciji i izbjeglištvu”. Ovdje nastavljamo s dijabetesom.

Ako je suditi po izgledu ovog izbjegličkog kampa i onoga što bi trebalo predstavljati „medicinsku ambulantu“, šanse za preživljavanje, a kamoli dug život osobe s dijabetesom tipa 1 – nisu velike. Neki će reći da nas ionako ima previše. 🙂

 

Na gornjim su fotografijama pedijatrijska i ginekološka ambulanta pa pokušajte zamisliti kako bi izgledala dijabetološka da uopće postoji.

Za ovakva putovanja ključni su priprema, oprema i rezervna oprema. Ostati bez inzulina ovdje u surovoj Sahari, daleko od svega što bismo mi Europljani nazvali bolnicom ili ljekarnom – neoprostivo je. Zbog toga sam se privremeno skinuo s inzulinske pumpe i mudro pripremio za putovanje s najnovijim dugodjelujućim inzulinom u jednokratnim penovima pod nazivom Tresiba. U slučaju da ostanem bez svega – šanse za preživljavanje su ipak veće s bazalnim inzulinom u tijelu, nego u slučaju da sam na inzulinskoj pumpi i Novorapidu. Slično sam napravio prilikom posjeta “Zapadnoj obali” tj. Palestini, gdje su šanse za probleme bile puno veće zbog izraelske okupacije. Tada sam koristio Toujeo, a pumpa je također ostala doma. Moj strah je bio neopravdan, osim u jednom trenutku kada se Izraelska vojska popela na krov Palestinske NGO kuće u kojoj smo spavali. No, odustali su nakon 1h lupanja po krovu i Izraelskog zatvora srećom nisam vidio 🙂 Članak je dostupan ovdje.

Borbeni komplet za dijabetes
Svako tko se ikada ozbiljno spremao na putovanje s inzulinskom pumpom i bez nje – zna da je to različito kao nebo i zemlja. Kateteri, rezervoari, inserter i baterije zauzimaju podosta više prostora od npr. 6 inzulinskih penova. Budući da smo letjeli posebnim unajmljenim zrakoplovom iz Madrida do vojnog aerodroma u Saharskoj pustinji, zamolili su nas da uzmemo minimalnu prtljagu, kako bi stalo što više humanitarne pomoći. Rezervnu sam opremu za pumpu zamijenio drvenim bojicama, bojankama i slikovnicama Damira Vujnovca za djecu Sahare, a njegova je i naslovna fotografija! Damir planira ovu djecu dovesti na nezaboravno ljetovanje u Hrvatsku, držite palčeve da uspije i pomozite mu ako možete!

  

Borbeni komplet za dijabetes 2
Budući da sam trčao humanitarni „maraton“ duljine 5 km, očekivano, priuštio sam si senzor za kontinuirano mjerenje glukoze. Mali Libre stane u svaki džep i lakše je povremeno skenirati glukozu po pustinji nego vaditi aparatić, trakice i lancete za mjerenje glukoze u krvi. Neki čistunac bi još mogao pitati: „A gdje su alkohol i vata?“  Svaka čast Libreu, ali ne izmjeriti razinu glukoze u krvi prije utrke – glupo je. Za te sam potrebe koristio pouzdani Accu-Chek Roche koji je izvrsno poslužio i za mjerenje glukoze Saharawi djeci i obiteljima. No, o tome kasnije.

Vratimo se još malo na inzuline. Budući da smo bili smješteni kod izbjegličkih obitelji, prehrana se zasnivala na popularnim namirnicama iz humanitarne pomoći. Tko se sjeća Domovinskog rata, zna da se to uglavnom svodi na brašno, šećer, rižu i krumpir, ovdje s dodatkom kus-kusa. Dobro sam predvidio da će me ovakva prehrana „sravniti sa zemljom“ pa sam se, osim spomenutom Tresibom i Novorapidom, opremio i najnovijim „sprinterom“ kodnog naziva FIASP (članak ovdje). Ipak, ništa me nije moglo pripremiti na svakodnevni doručak koji se sastojao od bijelog kruha i pekmeza.

Kao što znate, bazalni inzulin Tresiba može se uzimati jednom dnevno, što je s npr. Levemirom gotovo nemoguće. Budući da sam do sada bio na inzulinskoj pumpi, sigurno bih redovno zaboravljao barem jednu dozu Levemira u danu. Tu dramatično pomaže pametni telefon s dnevnim alarmom u 19 h. Moji su cimeri Španjolci riječ „Tresiba“ izvrsno usvojili. Kada se svake večeri u 19 h oglasio alarm na mobitelu, svi su u glas oduševljeno klicali TRESIBA! Nije toliko važno da se uzme baš u 19 h, ali potpuno ga zaboraviti nije baš dobro, a to je ono čega sam se bojao.

Cimeri u izbjegličkom kampu provode godišnji odmor. Iza nas je poluprazni dućan.

Prehrana i „Marokov poučak“
Nakon što je Španjolska napustila svoju koloniju Zapadnu Saharu prije 50-ak godina, Maroko je okupirao ova ribom i rudom bogata područja. Ironija je da sam baš u Maroku, točnije u prekrasnom gradu Marakeshu osmislio fenomenalan i jednostavan „Marokov poučak“. Sastoji se od obveznog jutarnjeg odlaska na tržnicu i kupovine jaja i povrća za doručak. Posebno je primjenjiv na zemlje tzv. Trećeg svijeta gdje se ponuda hrane zasniva na ugljikohidratima, a istovremeno lokalna tržnica obiluje raznim šarenim povrćem.

Priča „ja sam malo buban i ovo (jaja i povrće) bih jeo za doručak i večeru“ osmišljena u marokanskom hostelu savršeno je djelovala i sada. Saharawi obitelj u kojoj sam bio smješten bila je doduše toliko srdačna da su svim silama u moj omlet pokušavali ubaciti nešto kao što je krumpir i/ili riža, da dokažu gostoprimstvo. Al uspješno sam odolijevao i zahvaljivao cijelo vrijeme. Čaj koji su nam ljubazno servirali četiri puta dnevno je imao, posebno za mene, svoju dijabetičku verziju. U nju stavljaju samo pola kile šećera. Na kraju je bilo jednostavnije nagovoriti mog španjolskog cimera da mu kriomice dajem svoju punu čašu čaja, dok je on meni davao svoju praznu-nego čaj odbiti. Popio je cimer više čaja nego u cijelom svom životu, ali i to je bolje nego smrtno uvrijediti domaćine. Osim toga, svi kažu da u pustinji treba piti puno tekućine.

   

Moji španjolski cimeri
Budući da je ovo bila španjolska kolonija, oni su došli bolje pripremljeni. Ovisni su o alkoholu barem onoliko koliko ja o Coca-Coli Zero, ali kao što rekoh bolje pripremljeni. Osim silnih slikovnica i ogromne količine lijekova, u njihovoj se prtljazi našlo mjesta za ponešto Brandyja i dosta Heinekena. Upravo me tješe da će vlasnik lokalnog dućana u kojem ničeg nema sigurno uspjeti sutra nabaviti Coca-Colu Zero. Ako sutra nekim čudom i osvane Cola, gdje ćemo je ohladiti novo je pitanje. Ali, ako Španjolci mogu piti toplo pivo, mogu valjda i ja toplu Colu. (engl. Drastic times demand drastic measures).

Treba li ohladiti inzulin?
Kao pravi mali štreber nosim sa sobom one Wellion futrole-hladnjake. Zapravo, riječ je o gelu koji se umoči u vodu i onda je hladan neko vrijeme. Srećom, za time nema potrebe jer smo mi „maratonci“ elita pa nas nisu smjestili u velike izbjegličke šatore, već u „moderne“ građevine od blata i zemlje. Drugim riječima, iako smo u pustinji, tu nije tako vruće, stoga se  nije potrebno mučiti s futrolama-hladnjacima i vodom koje ionako nema previše (zato ima piva).

5-km utrka i dijabetes (maraton)
Nema tu velike mudrosti, krenuo sam u utrku sa sigurnom razinom glukoze, nešto manjom od 10 mmol/L. Abbott Libre i pouzdana Roche Accu-Chek Performa su se u tome složili. Budući da Tresibi treba više dana da postigne stabilno stanje, sa smanjivanjem dugodjelujućeg inzulina nisam eksperimentirao. Prva 2 km svakih sam 10 minuta skenirao i graf je bio solidno ravan, potom je očekivano krenuo dolje, a ja sam se, očekivano, „natrpao“ dekstrozom. Rezultat 5- kilometarskog maratona po pustinji bio je izbjegavanje hipoglikemije i završetak na solidnih 9 mmol/L. Naravno, potom je bilo važno izbjeći tzv.„posthipoglikemiju“ tj. hipoglikemiju koja se javlja nakon intenzivne fizičke aktivnosti, koja je također prijetila. Četiri dekstroze su i to poravnale te je došlo vrijeme za san pravednika.

  

Javno mjerenje glukoze u krvi
Sjećate li se Daktari Davor epizode u ruralnoj Keniji? Daktari na bantu svahili jeziku znači doktor, a riječ je o epizodi kada smo u napuštenoj školi organizirali privremenu ambulantu za kenijske domoroce. Meni je pripala čast da popravim vagu za djecu i mjerim glukozu u krvi.

Evo nas opet, druga zemlja – slična priča. Svima je šećer bio oko 6 mmol/L, samo mi je jedan dječak došao sa šećerom 22 mmol/l!?  Španjolac koji je glumio medicinsku sestru shvatio je da sam se zabrinuo pa se zabrinuo i on. Promijenili smo ruku, doslovce sam djetetu prst oprao u alkoholu, dobro ga osušio i na ekranu se pojavilo spasonosnih 6,7 mmol/l. Tih je nekoliko sekundi, koliko je Accu-Chek Performi trebalo za ponovljeno mjerenje glukoze u krvi, izgledalo kao vječnost. Srećom, vječnost sa sretnim završetkom po jedno nedužno malo dijete. Zaključili smo da su malom ruke bile toliko prljave da je moje inicijalno mazanje alkoholom samo razmrljalo prljavštinu i zbog toga je bio toliko visok šećer na prvom mjerenju.

 

   

 

Zaključak
Trčanje ovakvog „maratončića“ nije nikakvo čudo i nemoguća misija, čak ni kada se trči po pustinjskom pijesku i suncu. Iako ne u pustinji, cijela je sila dijabetičara u Zagrebu otrčala ovako nešto pa i puno duže. Ja sam ostvario fenomenalno 27. mjesto odostraga, dakle nisam došao zadnji. Štoviše, prestigao sam šest zgodnih Španjolki, što potvrđuje i objavljena rang-lista. Drugim riječima, ovdje govorimo o onom pravom rekreativnom sportu – toliko potrebnom osobama s dijabetesom. Nikakvo forsiranje, potreban je samo redovan trening barem uoči utrke, uživanje i dobar provod. Učinite to i tijelo će vam biti zahvalno.

Posebna zahvala Udruzi za zaštitu od dijabetesa grada Siska na podršci u ovom projektu. Hvala!

p.s. Ako sam vam dosadio s dijabetesom, a zanima vas kako je ovaj narod postao izbjeglički, pročitajte moj putopis druge vrste na portalu Putopisi.net pod nazivom “Zapadna Sahara – priča o sportu, okupaciji i izbjeglištvu”.

Urednik portala naInzulinu.com Dugogodišnji volonter i aktivist društva Veliki za Male sa šećernom bolešću, bivši član predsjedništva, potpredsjednik i predsjednik Zagrebačkog dijabetičkog društva Bivši član izvršnog odbora Hrvatskog Saveza Dijabetičkih Udruga, te HZZO povjerenstva za Opća i medicinsko-tehnička pomagala