Hrvati s dijabetesom izvan Hrvatske – Sjedinjene Američke Države

Često dobivamo pitanja kako riješiti zdravstveno i kako se nositi s dijabetesom u drugim zemljama svijeta. Zato smo vam odlučili predstaviti nekoliko osoba s dijabetesom koji su se preselili te već neko vrijeme žive izvan Hrvatske.

Prva je na redu Hana Ivandić koja je bila aktivna članica Zagrebačkog dijabetičkog društva, kao i njezina mama te su uvijek bile spremne uskočiti i pomoći kada je trebalo. Hana se prije dvije godine preselila u daleku Ameriku te ima zanimljive priče o tome kako se danas nosi s dijabetesom u velikom New Yorku i kako funkcionira zdravstveno osiguranje. Sve u svemu, donosimo vam opušteni intervju s našom Hanom, neustrašivom dijabetičarkom!

Za početak nam se predstavi, reci nešto slatko o sebi.
Bok, ja sam Hana i slatka sam već skoro dvadeset godina. Prije dvije godine odlučila sam se preseliti iz Zagreba u, ni manje ni više, nego New York. Samo ću reći da još uvijek nisam požalila zbog te odluke.

Kada si dobila dijabetes i kako ste ga prepoznali?
Dijabetes sam dobila s dvije godine, tako da se tog perioda ni ne sjećam, ali znam da je mami bilo teško, pogotovo jer sam bila jedna od prvih slatkih beba u Hrvatskoj. Otkrili smo ga kasno jer su doktori uvjeravali mamu da imam proljetnu virozu, a dijabetes se tada još uvijek smatrao „staračkom bolešću“.

Zašto si otišla u Ameriku i kada?
Otišla sam s 19 godina, po završetku srednje škole jer nisam upisala fakultet koji sam željela. Tada sam mislila da je to najveća tragedija, a danas znam da je to bio skriveni blagoslov. Naime, htjela sam biti doktorica, a zapravo sam rođena bussines woman!

Jesi li se bojala otići tamo na tako dugo vrijeme, prvenstveno zbog dijabetesa?
A što da vam kažem, osim da sam ja jedna neustrašiva žena! (smijeh) Nikad me strahovi nisu pretjerano sprječavali, pa tako ni u ovom naumu.

Što si učinila sa zdravstvenim osiguranjem? Kako to uopće funkcionira u Americi? Bi li nam mogla malo usporediti zdravstvena osiguranja tamo i u Hrvatskoj? Koliko bi sva pomagala trebala plaćati?
Moje je zdravstveno joga, čaj od kadulje i salata. (smijeh) Nažalost, zdravstveno u Americi čak ni većina Amerikanaca nema jer si to ne mogu priuštiti, a kamoli doseljenici. Ono se uglavnom dobiva sa zaposlenjem, a djeca ga dobivaju preko roditelja sve do 26-e godine. Doseljenici s valjanim dokumentima ili nezaposleni Amerikanci donedavno su imali Obama care, no trenutno s Trumpom na čelu, situacija je malo oštrija. Svatko ima drugačije osiguranje, ovisi o tome koliko osoba zarađuje, za koliko uspješnu tvrtku radi, je li posao u državnoj službi itd. Imam prijateljicu koja je imala osiguranje koje je pokrivao poslodavac no, nakon što je izgubila posao, tri je mjeseca morala sama plaćati sve potrepštine, tako da sada stalno sprema zalihe. Spomenula je kako joj inzulin za otprilike dva tjedna košta 350 dolara. To su bočice od 10 ml, znači otprilike kao naše tri ampule.

Ima li dijabetičkih udruga i kakvih aktivnosti? Jesi li sudjelovala u kojima?
Baš sam nedavno bila na svom prvom sastanku osoba s dijabetesom u New Yorku. Više je izgledalo kao pauza za ručak, okupilo se nas nekoliko u uredu (konferencijskoj sobi) gdje radi jedan od organizatora pa smo tako proveli dva sata razgovarajući o svakojakim dogodovštinama. Također sam se priključila projektu Beyond type 1 te nedavno prisustvovala na jednom od njihovih događanja. Sljedeći sastanak koji mi je zabilježen na kalendaru jest za organizaciju T1International, koja je započela projekt Inzulin za sve. Smatram da je ova tema od iznimne važnosti jer cijena inzulina raste, a dijabetičara je sve više i više. Inzulin bi trebao biti pravo, a ne privilegija.

Vidimo po tvojim slikama da pumpicu nosiš potpuno otvoreno i bez ikakve nelagode po New Yorku i ostalim američkim gradovima. Pitaju li te ljudi što je to?
Nikad nisam smatrala da bih se trebala sramiti inzulinske pumpice ili dijabetesa općenito. Često me pitaju što je to i čemu služi. Mislila sam da će, kad odem u Ameriku, svi znati o dijabetesu i o inzulinskoj pumpi, međutim nisam se previše susretala s osobama s dijabetesom ili s osobama koje znaju nešto više o tome. Možda je to zato što je ne nose svi tako otvoreno kao ja, pa ovako u prolazu ne mogu ni primijetiti da netko ima dijabetes. Kada sam bila na posljednjem događanju, sve su djevojke imale pumpice u džepovima, torbicama, prekrivene džemperima itd. Ja ipak volim kada svi vide koliko sam posebna. (smijeh) No, za sliku sam ih uspjela nagovoriti da stave pumpicu na vidljivo mjesto, za vas.

Od oka – čini li ti se da su tamo osobe s dijabetesom bolje regulirane, odnosno osviještene o njemu nego kod nas?
Od oka vam mogu reći da nisu, ali to je sve relativno. U većim gradovima kao što su New York i Los Angeles, gdje ljudi bolje zarađuju i relativno bolje žive, naravno da i više brinu o sebi, zdravlju, prehrani i rekreaciji. Međutim, kada sam putovala po središnjoj Americi, hvatala me jeza. Prehrana im je jako loša, Mc’Donalds na svakom uglu, za salatu pak nisu ni čuli, a kretanje im je svedeno na minimum. Sve vam je jasno kada vidite da se voze 15 minuta po parkiralištu ne bi li našli mjesto tik do ulaza u trgovački centar. Nažalost, hrana je općenito u cijeloj Americi loša, a i ovo malo što je organsko i zdravo košta kao zlato, npr. voda s limunom 20 kuna, prava sitnica, zar ne?

Što onda jedeš u SAD-u? Kako uspiješ svoj šećer održati u granicama? Ima li low-carb prehrane?
Na samom mi je početku bilo jako teško priviknuti se na novi režim, pogotovo jer se nisam ni htjela priviknuti na nešto toliko nezdravo.  Na jelovniku moje domaćinske obitelji, gdje sam radila kao au pair (hrv. asistent u domaćinstvu), bili su ili pizza ili hamburgeri. Vrhunac kuhinje bio je pomfrit s piletinom i kuhana brokula. Prvo što me iznenadilo jest koliko često Amerikanci jedu u restoranima, rijetko tko kuha, a ako i kuhaju najčešće je sve već pripremljeno i samo se treba staviti u mikrovalnu. Tako sam ja u prvoj godini nakupila dobrih 15-ak kilograma. To se dogodi kada ti nedostaje mamina kuhinja i mamini zagrljaji. Prvenstveno je teško paziti na šećere kada si pod stresom i kada si zdravu hranu i mjesečnu članarinu za teretanu ne možeš priuštiti. Međutim, nakon što se sve malo primirilo i nakon što sam se ustabilila, lako sam se vratila zdravim navikama. Uvijek sam bila aktivna, tako da i dalje svakodnevno vježbam u teretani, prakticiram jogu i jedem zdravo (s ponekom čokoladnom avanturom, nećemo se lagati). New York je izvrstan jer, za razliku od središnje Amerike, ima puno malih restorančića koji su kao naš zagrebački Good Food, gdje si sam odabereš sastojke i napraviš mrak salatu u tren oka. To je nešto što uvijek odaberem kada sam u žurbi, a kad živiš u New Yorku uvijek si u žurbi!

Imaš li kakvu zanimljivu zgodu iz SAD-a s dijabetesom?
Naravno da imam. Ljetos sam posjetila San Francisco i nakon tri dana uživancije dođe vrijeme da se promijeni set, a kad ono – Hana kao muha bez glave došla bez inzulina. I sad frka panika – u drugom sam gradu pa ne znam nikoga, nedjelja je pa ne znam radi li ijedna ljekarna, može li se to uopće dobiti u ljekarni, trebam li rezervirati let nazad za New York, hoću li izdržati pola dana bez inzulina ako i kupim kartu za nazad? Ma, katastrofa. Kad ono moj dečko iz torbe za laptop vadi tri ampule Novorapida i pita: „Je l’ ovo što pomaže?“ Samo što se nisam onesvijestila od olakšanja. Naime, kod dečka u stanu uvijek držim dodatnu zalihu svega, a kako nije znao što je što, uzeo je sve sa sobom u slučaju da zatreba. E pa dragi moj, zatrebalo je! (smijeh)

Jesi li zaljubljena i ako jesi, kako je tvoj partner reagirao na dijabetes?
Moj dragi, kao i svaki prijašnji dečko, reagirao je fantastično. Kako bi drugačije trebalo reagirati na predivnu, mladu, sposobnu djevojku? Uvijek sam se obožavala hvaliti! (smijeh)

Kakav ti je HbA1c bio u ZG, a kakav je sada? Kako ide postupak mjerenja HbA1c-a u SAD-u?
Iskreno, ne sjećam se koliki je bio zadnji jer je to bilo prije dvije godine. Ovdje ga ne mjerim jer nemam osiguranje, prema tome, nemam ni dijabetologa.

Imaš li što poručiti svima koji razmišljaju o nekom takvom pothvatu?
Samo naprijed, bez ikakvih strahova i sumnji. Dijabetes nije nikakva kočnica, dapače ja ga vidim kao odskočnu dasku s koje skačem više od svih ostalih. Dokle god smo pozitivni, hrabri i srčani nema tog izazova koji ne možemo savladati, zar ne?

Vidimo se na drugoj strani bare, pusa od male slatke Hane!

Uvijek nasmijana i uvijek spremna na akciju.
Volonter u najboljem smislu te riječi