Prilagodba vrtićke prehrane slatkoj maloj

Naša priča s vrtićem je lijepa, topla priča tolerancije i razumijevanja.

Dijete oboljelo od dijabetesa upisala sam u vrtić kad je navršila 4 godine. Upisala sam ih obje na skraćeni program od 5h. Ohrabrili smo se na upis nakon što smo dobili inzulinsku pumpicu pa nam je regulacija postala jednostavnija. Za početak moram pohvaliti vrtić. Primili su nas širom otvorenih ruku. A toliko sam se bojala odbijanja. Kada se samo sjetim koliku sam tjeskobu imala od pomisli da će mi dijete ići u vrtić. I koliko sam se istrošila s ružnim mislima, a potaknuta tuđim lošim iskustvima, i sada mi se pune oči suzama.

Pune oči suza, takva je bila reakcija teta u vrtiću kada sam im objasnila što je dijabetes mellitus, na što sve treba paziti i s čim se borimo svaki dan. Svi smo se pitali kako početi, kako ćemo sve to savladati. Kako ću ja savladati odvojenost i nemogućnost kontrole i kako će teta savladati dijabetes.

Pripremila sam detaljan dokument da se dobije uža i šira slika o toj mučnoj bolesti te o pomagalima koje dijete ima, a koje olakšava mjerenje šećera i doziranje inzulina. Teta je pokazala velik interes i htjela je naučiti što više da se osjeća sigurnije. Odmah smo se primili našeg Libre uređaja za mjerenje šećera te doziranja putem pumpice. Sve je savladala u trenu.

Inače, kada čujem nečiji komentar da zna što je dijabetes jer je baka oboljela odmah dobijem jednu sijedu, ponekad i dvije. No, ovaj put nije bilo tako. Teta u vrtiću upoznata je s komplikacijama dijabetesa i razumije važnost održavanja šećera na razini što bližoj normalnoj. Dogovorili smo se da djeca doručkuju kod kuće, a u vrtiću jedu užinu i ručak. Za užinu dobivaju voće. Tu smo se dogovorili da može pojesti sve od voća osim banane i to je funkcioniralo super. Što se tiče ručka ni sama nisam znala kako bih postupila. U jednu ruku sam htjela da dijete održava normalne i stabilne šećere, a u drugu ruku nisam htjela da budemo velika smetnja vrtiću pa da za nas nešto posebno planiraju.

Zamolila sam ih da joj u ručku smanje količinu riže, krumpir i tijesto, a ostalo nek normalno pojede te smo se svaki dan čule za doziranje inzulina uz obrok.

Prvi dan kada su djeca ostala na ručku prošao je za sve ok, nije ju nimalo smetalo što je dobila manje pire krumpira od ostalih, sve je pojela. Drugi dan bila je druga priča, kada je vidjela da nije dobila isto kao i drugi – nije željela jesti. Nije željela jesti juhu jer u njoj nije bilo tijesto kao kod druge djece (mada kod kuće juhu bez tijesta redovno pije iz šalice). I što sad? Prvo sam pomislila odustati, to je to, djetetu je dovoljno teško s pikanjem pa nek ne bude barem za stolom različito od ostale djece. Ipak to je jedan obrok, pa već nekako ću ga izregulirati kada dođemo kući.

Srećom odgajateljica se nije složila sa mnom već me savjetovala neka izdržim par dana, da dijete mora naučiti što smije jesti, a što ne smije, i da bolje da to nauči što ranije i bez popuštanja. I vidi čuda bila je u pravu, 100% u pravu. Točno tako je i bilo, otpor je popustio nakon par dana i postalo je normalno da dijete jede škrobne priloge u maloj količini, i da ne jede tijesto u juhi. Njoj su odmah umjesto toga dodali malo više povrća i ona je to prihvatila.

Drugi izazov je bio kolač poslije ručka, no to smo riješili puno lakše nego što sam mislila. Ti vrtićki kolači su odokativno sigurno 20g UH komad ako ne i više. Pri tome često znaju biti vidljivo masni, a kombinacija brašna i masnoće ima poprilično loš utjecaj na šećer na način da šećer ostaje visok i do 4 sata nakon obroka, te je potrebno davati inzulin u dvije doze. Mada imamo pumpicu i nama je to lakše nego onima na penovima, nisam se upustila u tu avanturu.

Dogovor je bio da se njihovi kolači spakiraju za ponijeti kući i redovito smo ih donijeli kući, no nikada ih nismo pojeli. Ja sam uvijek imala kod kuće spremne LC slastice pa sam ih djeci nudila umjesto vrtićkog kolača. Njima je bilo bitno da to pojedu čim dođu kući i nakon toga vrtićki kolač više nije bio u fokusu. S vremenom je i sama teta vidjela na kakvu hranu šećer skače u nebo, te su postepeno korigirali jelovnik i prilagođavali ga njoj. Ponekad bi za nju pripremili kompletno drugačiji obrok. To nije uvijek bilo uspješno, no cilj normalnih i stabilnih šećera je postignut. Isprva smo joj davali 1 jedinicu Novorapida uz obrok, no postepeno se to smanjivalo kako su joj prilagođavali obroke. Nakon nekog vremena smanjili su i količinu brašna u umacima te više nije bilo potrebe za davanje inzulina uz ručak. Svakako smo nakon ručka išle pješke kući pa smo imale vremena reagirati ako bi šećer počeo rasti nakon obroka.

Visina se šećera u vrtiću kretala od 4mmol do 8mmol. Ako bi porastao iznad osam teta bi me zvala da dogovorimo korekciju. Ponekad me uopće ne zove cijeli tjedan jer nema potrebe za dodavanjem inzulina, nekada se konzultiramo i par dana za redom jer su jutarnji šećeri iz nepoznatog razloga viši nego inače.

Naša uobičajena praksa je, da je ostavimo u vrtiću sa šećerom 6 ili 7 mmol-a i s aktivnim inzulinom kroz iduća 1,5h. Kako je doza koju prima za doručak relativno, mala cca 0,6 NR očekujemo da njen šećer neće padati ispod 4. Ako se to i desi to nikada nije nagli pad već postepen te se na vrijeme može reagirati.

U vrtiću je već ravno godinu dana i nikada nije imala hipoglikemiju s jako izraženim simptomima. Povremeno su šećeri padali i do 3,5 mmol no to se s 1 dekstrozom u izuzetno kratkom vremenu vratilo u normalne granice. Pravilo je da šećer uvijek dižemo dekstrozama jer na taj način izbjegnemo hiperglikemiju. Svo ovo vrijeme niti jednom nisam morala ići u vrtić i intervenirati. Sve niže šećere tete riješe same, već duže vrijeme me radi toga niti ne zovu. Naravno svima nam kontrolu olakšava Libre koji nam u svakom trenutku daje uvid u kretanja šećera i u kombinaciji s malim dozama inzulina, iznenađenja su svedena na minimum.

Naša priča s vrtićem je lijepa, topla priča tolerancije i razumijevanja. Dok imam takve ljude uza sebe, kao da imam cijeli svijet.

Za kraj jedna anegdota sa šetnje kući iz vrtića – Priča meni moje dijete, kako je rekla prijateljicama u vrtiću, da njena mama baci kolač iz vrtića jer je on pun šećera, ali zato joj odmah napravi puding od čokolade koji je jako fin i ne diže šećer. Zlato moje malo…

Još iz kategorije Djeca: