Uskrs u mojoj obitelji

Uskrs… najveći kršćanski blagdan, proljeće…. moje omiljeno godišnje doba. Uskrs i proljeće ili proljeće i Uskrs baš je spoj svega što volim.

Gledajući Uskrs kroz prizmu bogatstva na stolovima svakome, prije svega nama šećerašima, to je  brojenje svega pojedenog. S obzirom na silna iskušenja  i nije baš primarni dio proljetnog makeovera. Mi se spremimo s korektivnim bolusima.  Ustvari nama nikakav makeover ne bi trebao jer za nas bi brojenje ugljikohidrata, masti i bjelančevina trebalo biti nešto kao stil života. Kažem nešto kao jer…

Makeover za Uskrs, Božić, rođendane i ine veselice baš i ne dolazi u obzir. Onda zaboravimo na stil života. Tako je to s nama (takav smo narod) sve što slavimo ne slavimo ni gladni ni žedni, slavimo uz obilje pa čak i kad ono nije primjereno.

Bili vjernici ili ne, važno je ono što je na stolu. Uskrs bez šunke i hrena, jaja, pince, kolača, luka i rotkvica nije zamisliv.

Ne mogu ne spomenuti da su rotkvice moj favorit, obožavam ih. Mogla bih se udaviti u njima, rotkvice i mrvica soli, mogu i same rotkvice ili u salati. Dok ih ima u frižideru žvačem ih dok ih sve ne slistim.

Kakav je Uskrs u mojoj obitelji? Jutro započinje svečanim doručkom kod svekrve koja se vratila s blagoslova hrane i donijela veliku košaru blagoslovljene hrane za svakoga. Svatko dobije komad kruha, jaje, komad šunke, luk. Ja ipak malo više jer sam poznata kao terminator rotkvica.

Obitelj je velika tako da nas na doručku bude 25, što odraslih, što djece. Uskrsno jutro prije doručka ispunjeno je čestitanjem Uskrsa i izražavanjem lijepih želja. Lijepo je doručkovati s ‘gomilom’ ljudi s kojima nismo baš svaki dan.  Kako nas je puno, svatko dobije malo blagoslovljenog, a ako je gladan može uzeti još neblagoslovljene hrane.

Kolači u mojoj obitelji nisu pri vrhu prehrambenog lanca. Uvijek se peku, čisto da ih ne sfali i da stol bude ljepši, a onda se nepojedeni povlače danima poslije Uskrsa.

Zato sam pečenje  kolače odlučila prepustiti mami. Kraljica stola iz roda kolača je domaća gibanica, orehnjača ili makovnjača. Jedan komad tog kolača ustvari ja brojim kao dva- tri normalne veličine ili onih suhih keksića. Baka sa svojih skoro 90 godina još uvijek peče najbolju gibanicu, doduše ne više često. Kako mi roditelji i baka stanuju blizu mene vidimo se skoro svakodnevno, barem mama i ja.  Poslije djeca, a u obitelji ih ima 11, kuckaju pisanice. Pobjednik je onaj čija pisanica ne pukne. Svaka pisanica na kraju pukne tako da ostane puno jaja za pojesti.

Zajedno idemo na uskršnju misu, poslije mise još se malo družimo s poznanicima i prijateljima pa ‘padne’ i još jedna kava, obično kod nekoga tko ima kuću pa sjedimo vani.

Uskršnji ručak je rezerviran kod mojih. Baš sam jutros pričala s mamom što želimo za ručak. Na njezino pitanje odojak? janjetinu? puretinu? šunku?  Na sve sam odgovorila ne. Ne želim ništa posebno (iako je super da mogu birati), ručak nek bude kao i svaki drugi, važno je da imamo jedni druge i da smo zajedno.

Ostatak dana, ali i na uskrsni ponedjeljak, obilazit ćemo prijatelje i rodbinu. I nećemo uspjeti obići sve, ali dolaze sve ljepši i topliji dani i bit će prilike za zajednička druženja prijatelja i posjete rodbini.

Bit će i još blagdana, rođendana, svadbi i veselica. Veselim se!

Petra Martinović je ‘slatka’ od 1990. godine. Autoimuni niz bolesti u njenom slučaju dopunjava još i dijagnoza multiple skleroze. Majka je troje djece, ali često govori da ih ima petero, misleći na dijabetes i multiplu sklerozu.