LCHF − 3 godine poslije…

Pune tri godine sam na prehrani sa smanjenim udjelom ugljikohidrata, a nešto većim unosom masnoća. Većim nego što to trenutno preporuča liječnička struka koja skrbi o osobama s dijabetesom… Vrijeme koje sam provela na LCHF režimu zasigurno nije kratko i prilično mi je otvorilo o oči−  kako o dijabetesu, tako i o hrani, njezinoj kvaliteti, ali i odgovoru mog vlastitog organizma na takav tip prehrane. Odmah ću istaknuti − zaključci do kojih sam došla nakon 3 godine na LCHF-u pomalo se razlikuju od onih nakon samo godine dana na istoj prehrani. Pa krenimo redom. 😛  😎 <3

LCHF − što je to uopće?

LCHF (Low Carb High Fat) je prehrana sa smanjenim udjelom ugljikohidrata, a većim unosom masnoća. Puno je toga na tu temu pisano pa nema potrebe ponavljati.

Što je LCHF značio konkretno na primjeru mog jelovnika? Pokušavala sam slijediti smjernice doktora Bernsteina te kupila i pročitala njegovu knjigu Diabetes Solution. Prema mnogima − on je freak koji jedini izvor ugljikohidrata dobiva putem povrća. Hrani se mesom, ribom, jajima, sir uzima s oprezom, orašastih plodova se pretežito odriče ili ih konzumira u minimalnim količinima… Njegov glavni i osnovni cilj je razina GUK-a 4,6 mmol/L, jer smatra da je to razina koju zdrave osobe najveći dio vremena imaju. Vrijednosti GUK-a od 7 mmol/L za njega su neuspjeh, a svaki HbA1C veći od 5 nije pokazatelj one regulacije šećera kojoj on teži. S druge pak strane, kvaliteta namirnica nije ono čemu on pridodaje pretjeranu pozornost. Dakle, umjetna sladila i industrijski prerađena hrana nisu ono nešto čega bismo se, prema dr. Bernsteinu, trebali odricati. Odricati se trebamo samo što više ugljikohidrata. Tako npr. on voće ne konzumira uopće. Jesam li vas malo štrecnula? Moja prva reakcija na sve navedeno je bila − uf… Ali, htjeli mi to priznati ili ne, kontrola GUK-a koju on ima, stabilnost šećera, nepostojanje hipo i hiperglikemija je ono nešto čemu svi mi težimo. Barem ja to želim jer, ruku na srce, najbolje se osjećam upravo onda kada su mi šećeri stabilni i kada ne divljaju, kada ne prelaze nekontrolirano iz hipa u hiper i obrnuto. 

 

Moj LCHF

Nakon što sam pročitala svu moguću dostupnu literaturu dr. Bernsteina i proučila sve njegove YouToube videozapise o toj temi, odlučila sam krenuti u akciju. Iznerviranost zbog konstantnih naglih prelazaka iz hipa u hiper dovela me do krajnjih granica. Moj LCHF nije bio toliko radikalan kao onaj kod dr. Bernsteina, ali zasigurno je LCHF. Ugljikohidrate sam unosila jedino putem povrća i trudila se da to bude što kvalitetnija prehrana. Dnevne doze ugljikohdrata kretale su se oko 70 g. Ustvari, rekla bih da je to bilo oko 50 g ugljikohidrata, s tu i tamo ponekim „izletom“. S druge strane, nisam si striktno branila pojesti kockicu čokolade, jednu pločicu Mercyja ili slične napasti. Nekim čudom, koje ni meni samoj nije jasno, moja potreba za čokoladom bi se nakon samo te jedne kockice već u potpunosti zadovoljila… Rado bih udijelila savjet kako je tako nešto moguće, ali ni sama ne znam odgovor. Sportom sam se bavila svakodnevno. Trčala bih cca 7 km, vozila bicikl po 70 km (ili čak i rute od 200 km), plivala po 45 minuta dnevno… Naravno, ne sve u istom danu. 😉 Nikada nisam primijetila da mi je zbog smanjenog unosa ugljikohidrata organizam bio umorniji. Iskreno, to još uvijek tvrdim i tvrdit ću i dalje, unatoč daljnjem nastavku teksta, LCHF prehrana mi je uvelike olakšala kombinaciju sporta i dijabetesa, odnosno kontrolu dijabetesa uz sport. Zbog manjih količina inzulina i prehrane koja se s vremenom polagano otpušta, broj hipoglikemija za vrijeme sporta sveo se na minimum minimuma, odnosno skoro pa je u potpunosti iščeznuo. Tu i tamo, ali iznimno, iznimno rijetko, dogodi se pokoja hipoglikemija, ali takvog jednog događaja se u posljednje vrijeme uopće ne mogu prisjetiti…

Kukuruz, na žalost, pokušavam što više izbjegavati. Pokazao mi se kao namirnica s visokim glikemijskim indeksom i teško ga uspijevam kontrolirati.

No, što se to promijenilo nakon otprilike 2,5 godine na LCHF-u?

Moja kontrola GUK-a je i dalje ostala vrlo uspješna. Uvijek može bolje, ali može i gore. Mislim da je važno postaviti si dobar cilj, možda na prvi pogled i pomalo lud i pretjeran, ali s postavljanjem niskih cijeva zavaravamo sami sebe i već se u startu kočimo i govorimo si: „Ono bolje ja ne mogu i zadovoljit ću se onim slabijim“. Ako se ne popneš na planinu, nećeš vidjeti dolinu. No, što mi se počelo događati nakon konstantog unosa masnoća, povrća i proteina? Moje tijelo mi je jednostavno počelo govoriti da više ne može jesti tu kombinaciju. Da mu je dosta masnoće. Da mu je dosta mesa, mesa i mesa ili pak ribe, sira, glijva i jaja. Da su mu LCHF kruhovi postali jednostavno preteški. Moje tijelo mi je reklo: „Želim pojesti samo zdjelu čokolina i to na light mlijeku“. S jedne je strane to paradoks, jer unatoč tome što javno govorim da sam na LCHF-u, odnosno povišenom unosu masnoća, moja baka (Slavonka) je cijeli život na HCHF-u (čitaj High Carb High Fat, odnosno puno ugljikohidrata, ali i puno masnoća). Iskreno, nikada nisam primjetila da je njoj ta količina masnoća dodijala… Dapače, rekla bih da ju je ona uvijek konzumirala više, nego ja sada… Ono što na sebi primjećujem je to da moj organizam jednostavno čezne za tzv. laganom hranom, kao što su jogurt i voće, čokolino, pahuljice, frape od banane… Energiju nisam izgubila. I dalje imam snage za sve aktivnosti, ali imam osjećaj kao da se moj vlastiti organizam buni protiv svog tog povrća i da želi prijeći on the dark side. Želio bi ugljikohidrate bez masnoća i proteina…

I dalje…

Budući da su me konstante hipoglikemije natjerale da se prebacim na LCHF (i nikako ne mogu reći da sam zbog te odluke požalila), strah od ponovnih borbi s hipoglikemijama, ali i hiperglikemijama, me konstantno vrti u krug i vraća na LCHF prehranu, no ipak sam odlučila pomalo i eksperimentirati. Ono što sam primijetila je da mi najveće rollercoastere radi voće, a razlika u količini inzulina kada jedem kuhano povrće u usporedbi s grahom, graškom ili slanutkom pa čak i integralnom rižom, heljdom, prosom ili kvinojom, je zapravo neprimjetna. Ako konzumiram krumpir ili tjesteninu, priča je već bitno drugačija…

Zaključak

Poznajem mnogo osoba s dijabetesom. Ima onih koji uživaju u svemu i ne brinu ni oko čega. Ima onih koji su puno ekstremniji od mene, a ima i onih koji su u zlatnoj sredini. Mislim da je važno da svatko od nas pronađe ono najbolje za sebe, a ne ono najbolje za nekog drugog. Pri tome mislim da je iznimno važno slušati vlastiti organizam i raditi ono što nam on kaže pa makar to bilo i pojesti ogromnu krišku torte prelivenu preljevom od čokolade i s dodatnim komadićima čokolade na tanjuru. Smatram da to treba napraviti, no jedno nam ipak mora biti jasno. Mi imamo dijabetes i magičnim potezom čarobnog štapića on neće nestati. Read my Lips − to znači da nam ovakvi povremeni izlasci u slastičarne ne mogu i ne smiju biti svakodnevica, ali to je zapravo ono što bi i svakom zdravom čovjeku trebalo biti normalno − ne pretjerivati u konzumiranju praznih namirnica. Neka nam prehrana bude lijek, bili mi zdravi ili malo manje zdravi, te osluškujmo i poštujmo granice vlastitog organizma i trudimo se i sami oblikovati ga na taj način da nam konzumacija hrane bude zadovoljstvo, a ne muka. 

 

„Ako ne preuzmete nadzor nad vlastitim životom, netko drugi hoće.“ Herman Millman

Ograda
Autor članka nije medicinske struke i sve radi na vlastitu odgovornost, što se odnosi i na sve čitatelje koji eventualno nešto pokušaju. Portal i autor članka ne mogu preuzeti nikakvu odgovornost za eventualnu štetu nastalu korištenjem ovdje iznesenih koncepata i ideja.