Pobijedili smo Rusiju 4:3 !
Malo po malo i svi protivnici na našem putu prema finalu su pali! 🙂
Bilo je to ovim redom u našoj skupini B:
Hrvatska – Rumunjska: 1 – 1
Hrvatska – Bugarska: 6 – 3
Četvrtfinale:
Hrvatska – Bosna i Hercegovina: 7 – 3
Polufinale:
Hrvatska – Rusija: 4 – 3!
Posebno nam je zadovoljstvo što su naše heroje s tribina bodrili veleposlanik Republike Hrvatske u Rumunjskoj g. Davor Vidiš i njegov tim! Hvala!
Svojim rezultatima, igrom na terenu i svojim ponašanjem, naši mladi DiaEuro-vci pokazuju ne samo da znaju igrati nogomet, već i da su primjer i uzor svima nama. Respektira ih se kako na terenu tako i van njega te gleda sa strahopoštovanjem. Pa kako i ne bi kada su se od ukupno 5 europskih prvenstava, oni 4 puta vratili s medaljama oko vrata!
Je li samo medalja ono oko čega se diže prašina ili je tu nešto puno veće? Medalja je onaj zadnji, konačni simbol koji, vjerujem, svako živo biće želi i voli vidjeti kao krunu na kraju krunidbe. No ona je samo simbol. Ono što ostaje zapamćeno je način na koji smo došli do te medalje, a to je nešto čime se naši slatki dečki mogu itekako ponositi. Pod vodstvom njihovog voditelja, Tomislava Cikovića, koji iz godine u godinu pokazuje izvanredan kontinuitet u organizaciji te svim onim sitnim detaljima koji se laicima čine sporednima, ali detaljima bez kojih sve pada u vodu, naša je DiaEuro reprezentacija danas postala ponos svima nama. Bez dobrog kormilara, brodica će doći do cilja, ali skroz krivudavim putem te oštetiti i brod i ostale sudionike. To naš Tomek nije napravio. Kormilario je cijelo ovo vrijeme i naše dečke već 5. put doveo uspješno do cilja. Tu je i naš najdraži doktor Mladen Grgurević s klinike Vuk Vrhovac, sve ove godine je uspješno pazio na igrače i njihovu što bolju regulaciju dijabetesa. Ove godine nije uspio dobiti godišnji, ali su naše misli uvijek s njime.
A naši dečki? Napravili su ono što su najbolje znali: odlučili su svima pokazati što znači kako uspješno doći do cilja. Taj cilj je tim osoba koji unatoč svakodnevnom pikanju još od malih nogu, ne poznaje riječ odustajanje. Oni znaju samo nakon svakog svog uspona ponosno dići glave i krenuti dalje, ne osvrćući se ni za čim.
Ponos imaju i svjesni su svojih kvaliteta, ali svakog protivnika respektiraju i ne popuštaju sve do zadnjeg zvuka sučeve zviždaljke.
Njihovi šećeri? Oni su uvijek tu, prisutni, ali ne odlučuju pravila njihovih života. Pred napetije utakmice adrenalin djeluje pa i šećer ponekad odbije poslušnost, ali kako nam njihov kapetan, Joško Čulo, kaže: „Šećeri su dobri“. Time dokazuje da je šećer nešto s čime svakodnevno žive i ono o čemu brinu, ali nije nešto što ima konačnu riječ.
Zato idemo s njima do kraja!
Idemo u finale koje će naša ekipa odigrati u petak 21.7. ! Igra se s Mađarskom u 18h po našem vremenu. Prijenos će biti moguće pratiti putem službene Facebook stranice DiaEuro ovdje.
Zato mali i veliki, slatki i oni manje slatki, bodrimo naše dečke do samoga kraja i uživajmo u onome što su nam omogućili: kvalitetnu i fer igru te ponos Hrvatske!
Organizatorica i suradnica brojnih dijabetičkih projekata
Ljubiteljica dobre spize i “low carba”
Pasionirana volonterka projekta www.insulinforlife.org
