Šok

Serijal Sjećanja jedne mame – 4.

Došli smo konačno kući u Zagreb.

Te noći, oko 4 sata, Marko je povraćao prvi puta, pa oko 7 drugi puta. Tata je ranom zorom otišao raditi, a nas tri sjele smo ujutro oko Marka i pokušale ga razvedriti. No on je sjedećki spavao. Pa mu se opet povraćalo, iako nije više imao što. Žedan, pa žedan, progutao bi malo vode i odmah je povratio, pa opet samo spava sjedeći. Pa sve ispočetka.

Mislim si: „Možda je to kakva salmonela od sladoleda koji smo jeli na putu kući. Nezaobilazan ritual u istoj slastičarnici već godinama na odlasku i povratku s vikendice. No sladoled smo jeli svi, pa nam nikome nije loše, zašto baš njemu? Temperature nema, samo mučnina ga muči. A i nekako mi se čini da na očigled kopni, sve je mršaviji i bljeđi?

Ne puštam ga iz krila, a on samo žmiri, dremucka, na mučninu se žali.

Konačno se obučemo i odvezemo u Zaraznu bolnicu. Nedjelja je, to nam je najbliže i čini mi se najlogičnije ako je nešto zarazno ulovio. Uzmu Marku krv na kontrolu, ali ne kontroliraju šećer. Tada još ne.

Duuuugo čekamo, sat, dva, tri. Godišnji su odmori, malo je ljudi u nedjelju ujutro. Marko je žedan, popije samo gutljaj vode i odmah sve izbaci natrag. Jedna mama sjedi u prednjoj ambulanti s bebom koju drži na rukama, a Marko kaže: “Blago ovoj bebi, mama je drži na rukama“.

“Oooo srećo moja mala, nisi beba, ali nikoga nema u našem hodniku, nitko te ne gleda, mogu i ja tebe držati kao bebu, dođi!“ Sklupčao mi se u krilo, kao mrvica, stisnuo se i spava, spava. Slušam kako mirno diše, sva mi je ruka utrnula, ne mičem se da ga ne probudim. Nešto tu ne valja, nije sličan mom Marku, tako miran i blijed, podočnjake ima. To dijete nikada i nije bilo bolesno, čak ni uobičajene dječje viroze i streptokokne infekcije, što se pobiru u vrtiću, jedva da koju pamtim. Što li se to zbiva?

Konačno nakon 4 sata, prozove nas liječnik i odmah s vrata pita: “Mama sjetite se od kada mali povraća? Elektroliti su mu na nuli. Morao bi ostati na odjelu primiti infuziju, i to hitno!“ Kažem od noćas u 4 sata, no liječnik ne vjeruje.

Idemo odmah na odjel, otuširam Marka i obučem ga u njihovu pidžamicu. Odmah ga stavljaju na krevet i uzimaju krv za veću analizu, te prikopčaju na infuziju s glukozom. On leži onako pospan i iscrpljen. Samo okice upitno i u strahu gledaju. Ja glumatam kako je baš tu jedanput ležala seka Martina, kako će on sada malo spavati i poslije ćemo ići kući. Smireno je zažmirio, ni glasa nije pustio toliko je bio iscrpljen.

Meni sestra daje popis stvari koje trebam donijeti od kuće, jer će svakako ostati do sutra. U međuvremenu je došao tata s posla u bolnicu i krenemo mi kući po te stvari, dok Marko spava.

Doma pakiram stvarčice, kutiju lego-kockica i omiljenu knjigicu, kad zazvoni telefon. Ja se javim, a glas kaže: “Gospođo, ovdje doktor S., malo prije smo se vidjeli u bolnici, recite jeste sami i molim Vas sjednite. Polako me slušajte.“ – mislila sam da će mi srce iskočiti, kažem da nisam sama i što je za Boga miloga s djetetom?

„Dijete ima jako visok šećer u krvi, i mi smo ga Hitnom pomoći već prebacili na Rebro, jer mi nemamo dječji odjel za dijabetes. Molim Vas polako vozite i odmah krenite na Rebro da se dijete ne uplaši kuda smo ga otpremili bez mame i tate. Molim Vas polako vozite, znam da ste uzrujani, da se Vama nešto ne dogodi! Već smo imali takav slučaj! Vaše dijete je sigurno već stavljeno na terapiju inzulinom i bit će dobro dok vi dođete. Predali smo ga dr. XY, ambulanta u prizemlju. Samo recite da Vas mi šaljemo. Morat ćete im dati puno podataka za obiteljsku anamnezu… bla… bla… Halo gospođo?“

Tajac.

„Halo gospođo čujete me, jel vam dobro? Tko je kraj Vas?“

Tajac.

Potpuno sam zanijemila. Imala sam osjećaj da mi se u prsima stvara velika rupa u koju se kockice samo ruše i ruše. Zbrka u glavi. Što on to priča? Klopotanje kockica. Mrak. Sijevne mi spasonosno pitanje: „Jel dijete uopće može imati šećer?“

„Može gospođo, može. I mala beba može imati šećer i djeca i odrasli! No nemojte se uzrujavati da Vam ne pozli. Sada Vas dijete jako treba. Sve će biti u redu. Vaš sin je već u pravim rukama i oni će Vam sve već reći. Sve će biti u redu. Od toga dijete neće umrijeti.“

Umrijeti?! Umrijeti?! Neće umrijeti?! Pa što to govori?! Zašto bi umro?! On je izuzetno zdravo i veselo dijete. Neki dan je jurio za loptom. Kakvo umiranje?! Dobro tko je tu lud?! Ili ja to sve sanjam?! Probudi se! Nije istina! Nemoguće!

 

„Halo gospođo, jeste li me shvatili? Sve će biti u redu. Samo krenite s nekim na Rebro i vidjet ćete da je dijete dobro.“

„Hvala doktore, hvaaalaaa.“ – prostenjala sam.

 

Ostale tekstove iz serijala možete pronaći ovdje

Dugogodišnja tajnica Zagrebačkog dijabetičkog društva. Mama "odraslog" djeteta s dijabetesom. Osoba koja najbolje razumije funkcioniranje neprofitnih udruga. Dobri duh ZDD-a koji u svakome vidi ono najbolje.