Novi život

Serijal Sjećanja jedne mame – 5.

Spustila sam slušalicu, strovalila se u fotelju i počela plakati. Muž me suznih očiju začuđeno gledao, shvaćajući da je nešto jako loše čim plačem i čekao da mu kažem. Što da mu kažem? Što je djetetu?

Soptala sam: „Ima šećer. Neće umrijeti. Rebro. Tamo je smješten. Neće umrijeti. Inzulin. Već prima inzulin. Ne razumijem. Dijete nam ima šećer. Zar to nije za stare, bolesne ljude? Tko je tu poludio? Dijete nas jako treba. Marko nas treba. Treba nas naše drago dijete. Idemo. Idemo već. Moramo.“

U ambulanti u prizemlju već su nas čekali hrpa papira i pitanja. Šećer, tko ima šećer u obitelji? Nitko. Ja barem ne znam nikoga. Što je sve prebolio Marko? Ništa. Od čega boluju bake, djedovi, stričevi, tete, mama, tata, braća? Pitanja u nedogled.

A gdje je Marko?
Na odjelu na četvrtom katu, puno stepenica, jedna vrata, hodnik, druga vrata, dugački hodnik, stakleni boksovi s krevetićima. I gle, konačno jedna poznata, preslatka glavica smije se iza vrata kroz staklo i s iščekujućim, upitnim pogledom pokazuje prikopčanu infuziju na ruci.

„Super, kako si velik i hrabar! Imaš zakopčanu iglu u ruci, a smiješ se mami i tati. Baš si pravi momak! Kako ti je lijepa sobica! Baš su te smjestili u najljepši krevet. Vidim da i prijatelje imaš! Ma nije valjda da je i Matija danas došao? I Alen? Baš vam je dobro! Svi imaju šećer? I ovi drugi na odjelu? Pa to je onda nekaj super, svi ste slatki! Da i ja imam šećer je l’ bi i meni dali jedan krevet? Ne bi! Samo djeci, kažeš! Što si rekao da ti smijemo donijeti? Mineralnu vodu. Koju? I plavu i zelenu! Sada će tata odmah otrčati po vodu! Može dvije? Dogovoreno!“

Ode tata na kiosk s očima punim suza. Tata malo teže glumata pred djetetom, mora izaći van zapaliti da potjera suze iz grla. Donosi Marku tri različite mineralne. Nek se nađu. I za svaki slučaj jedan autić u kutijici.

Zovu nas u doktorsku sobu, posjednu, postave nekoliko pitanja i dežurna dr. Ana Radica nam kaže: „Vi ste danas kao i svi roditelji novootkrivene djece u stresu i neupotrebljivi za razgovore. Kada odlazite, svratite u zelenu zgradu i na šalteru dječje ambulante u prizemlju kupite plavu knjižicu prof. Dumića „Šećerna bolest u djece“. Čitajte, što više naučite i lakše ćete steći neophodno znanje o šećernoj bolesti. Marko je, kao što vidite, već sada dobro, do jutra će biti izvrsno, a na odjelu će boraviti najmanje 14 dana. Kući će biti otpušten kada vi položite ispit i pokažete dovoljno znanja da preuzmete brigu o Markovoj bolesti. Vi ćete mu biti drugi liječnik dok ne odraste dovoljno da sam preuzme brigu, što će još godinama potrajati. Na odjelu možete biti koliko želite, svako prijepodne ćete imati edukaciju prema rasporedu i dogovoru sa sestrama i doktorima. Vidimo se sutra oko 10 sati, a sada možete ostati do večere. Puno ćemo još godina surađivati. Doviđenja.“

Pronašli smo šalter u zelenoj zgradi i kupili odmah dvije knjižice. Nek se nađu.

I tako je počeo naš novi život. Obiteljski život s dijabetesom.

Ostale tekstove iz serijala možete pronaći ovdje

In memoriam Zdenko Kukec (70)

Zdenko Kukec

Dugogodišnja tajnica Zagrebačkog dijabetičkog društva. Mama "odraslog" djeteta s dijabetesom. Osoba koja najbolje razumije funkcioniranje neprofitnih udruga. Dobri duh ZDD-a koji u svakome vidi ono najbolje.