Serijal Sjećanja jedne mame – 2.
Bili smo sa svo troje djece na godišnjem odmoru u vikendici. Marko je nekoliko dana ranije proslavio 7. rođendan s puno djece, uz igrice koje su mu priredile njegove starije seke od 17 i 20 godina. Gledala sam ga kako se igra s drugom djecom cijeli dan, trči, vozi biciklić, penje se po drveću, kupa u bazenčiću. A tamo dvjestotinjak metara dalje, ispred stare zapuštene škole, travnata je ledina na kojoj igraju nogomet. Obično moram bar tri puta zvati da dođe ručati, a tih dana sav rumen dojuri biciklićem vode piti. I popije pune dvije-tri čaše pa odjuri natrag, za pola sata dojuri natrag kući, da je jako gladan i žedan. Naravno opet popije vode ili soka, uzme namazanu krišku kruha i juriš natrag. Ne prođe pola sata evo ga opet, a za njim trče i druga mala seoska djeca, pa u redu čekaju sok i kruh namazan eurokremom.
Mislim si: „Pa nije ni čudo. 35 je stupnjeva, sunce grije, a oni igraju nogomet. Znoje se, logično je da piju puno tekućine i da su stalno gladni. Djeca ko djeca!“
Idući dan potrudim se i napravim punu staklenku eurokrema, kad je bal nek je bal! Nek se djeca zaslade, daleko je dućan, a na selu ne raste eurokrem. Osim doručka, ručka i večere svaki sat se nešto jede, ili voće ili namazani kruh ili neki kolač. I stalno je gladan, pa žedan, pa žedan. Nevjerojatno, nikada Marko nije bio neki posebni jelac, a pogotovo dok bi se zaigrao! Nekako mi je malo čudno kako izgleda sve mršaviji, nogice tanke, pa u licu kao da je oslabio, a toliko dobro jede!
Opet si mislim: „Nije ni čudo kada je toliko u pokretu od jutra do mraka. A i raste dijete, pa na oku mi je cijeli dan, nasmijan, rumen, znojan od vrućine, ništa se ne žali. Samo je navečer jaaaako umoran, jedva zubiće opere! A koje dijete voli prati zube? Jasno da je umoran i ja bih bila da sam na njegovom mjestu!“
Kad jedno jutro probudi se Marko dođe k meni i šapće zbunjenog izraza lica:
“Mama ja sam se popiškio, pa kak sad to?“
„Ma nema veze, valjda si preumoran pa se nisi uspio probuditi, dogodi se to svakomu ponekad! Znam ja da si ti veliki i pravi dečko, nećemo nikome reći budi bez brige! Samo znaš, ne bi baš trebao toliko vode i mlijeka popiti prije spavanja! Hajde večeras poslije 8 sati više nećemo piti, OK?“
I danas me boli pomisao da mu idući dan nisam dala piti pred spavanje, a on kaže da je žedan, pa žedan! Pa se iz krevetića iskrade u kupaonu, misli da ga ne vidim i napije se na pipi vode!
I naravno, iduća noć i opet iduća noć – krevet mokar ujutro, iako sam ga dva puta u tijeku noći nosila do kupaone na piškanje. A onaj dječji pogled pun grižnje savjesti kada shvati da je opet mokar. Srce me boli kad se sjetim.
Pa što se dešava za Boga miloga? Pa nikada nismo imali s tim problema? Ima li podsvjesne noćne more jer za koji tjedan polazi u školu? Jel se mogao prehladiti, bos trči puno? Pa nije, ljeto je i visoke su temperature! Jel možda zaradio kakvu bakteriju? Pa nema temperaturu i kaže da ga ništa ne boli i ne pecka dok piški… No za dva dana idemo u Zagreb pa ćemo vidjeti.“
Ostale tekstove iz serijala možete pronaći ovdje
Dugogodišnja tajnica Zagrebačkog dijabetičkog društva.
Mama “odraslog” djeteta s dijabetesom.
Osoba koja najbolje razumije funkcioniranje neprofitnih udruga.
Dobri duh ZDD-a koji u svakome vidi ono najbolje.
