Diskriminacija djece u školama

Bliži nam se dan dijabetesa. Već za koji tjedan počet će po medijima članci, intervjui, upute, savjeti, sve na temu dijabetesa. I bit će napisano puno toga lijepoga, malo ružnoga, a podosta i sasvim pogrešnog.

Većinom će se spominjati milijuni oboljelih od dijabetesa tip 2. Za dijabetes tip 1 novinari će putem udruga tražiti neku obitelj koju će doći snimiti. Obitelj će se pripremiti i svašta ispričati te će se montirati vrlo pozitivan prilog trajanja 30 sekundi iz kojeg nećete ništa vidjeti, niti razumjeti o životu obitelji s djetetom oboljelim od dijabetesa. Ono što sam apsolutno SIGURNA je da nigdje nećete pročitati kolika je količina diskriminacije koju doživljavaju djeca oboljela od dijabetesa tipa 1. Razlog diskriminacije je na prvom mjestu NEZNANJE okoline!

Oprostite unaprijed na tonu ovog bloga, no količina jada koju osjećam dok ovo pišem je nemjerljiva. U doba velike dostupnosti informacija na internetu, prosvjetni djelatnici koji rade u osnovnoškolskom obrazovanju ne žele uložiti minimalni trud u svoju edukaciju o dječjem dijabetesu, a podučavaju našu djecu.

Prvi dan škole je cijeloj obitelji veliki događaj istovremeno nabijen stresom i radošću. Dijete kreće u školu, zakoračilo je na novu stepenicu odrastanja, postaje samostalnije, prihvaća odgovornosti, uči se životu. Neka djeca u hrvatskim školama nemaju jednaku priliku za sretno djetinjstvo kao ostala. Među tom djecom su i djeca oboljela od dijabetesa tipa 1. Kada se priča o školstvu, priča se o zaostalosti školskog sistema u vidu načina usvajanja gradiva i samog kurikuluma, ali ne treba izuzeti i zaostalost prosvjetnih djelatnika u nekim obrazovnim ustanovama Lijepe Naše. U školi se djeca osim gradiva uče socijalizaciji, toleranciji, razumijevanju, suosjećajnosti i pravu na različitost.

Kako učiti djecu različitosti, ako tu različitu djecu ne puštamo u kolektiv? Kako djecu učiti toleranciji, ako prosvjetni djelatnik ne zna, pardon, ne želi tolerirati posebne potrebe djeteta s dijabetesom? Kako učiti dijete suosjećajnosti, ako su takva djeca etiketirana kao školski problem i smetalo, umjesto kao dijete u prvom samostalnom dodiru sa životom? Kako može raditi u obrazovanju netko tko sam sebe ne želi educirati?

Mnogo je odgajatelja, učitelja i profesora koji odgovorno, svesrdno i kvalitetno rade svoj posao. Dok mi jurimo za drugim obvezama, oni našu djecu čuvaju, uče i odgajaju. Oni su ti kojima smo djelomično prepustili naše najveće bogatstvo – našu djecu.

Nažalost, kao i u svakoj drugoj profesiji, određen je broj prosvjetnih radnika koji nisu na visini zadatka. Evo par poruka za takve učitelje i ravnatelje škola koji na dnevnoj bazi diskriminiraju i šikaniraju djecu s dijabetesom:

  1. DIJABETES NIJE ZARAZNA BOLEST, NE MOŽE SE PRENIJETI KAPLJIČNIM PUTEM
  2. NE MISLITE DA ZNATE ŠTO JE DIJABETES TIP 1 ZATO ŠTO GA JE IMALA VAŠA BAKA
  3. DIJABETES TIP 1 NE DOBIVA SE OD POGREŠNE PREHRANE, OD BOMBONA I SOKA
  4. DIJABETES TIP 1 NEĆE PROĆI U PUBERTETU
  5. DIJABETES TIP 1 SE NE MOŽE IZLJEČITI
  6. INZULIN NIJE LIJEK VEĆ HORMON KOJI OMOGUĆAVA REGULACIJU ŠEĆERA U KRVI OSOBAMA KOJI TAJ HORMON SAMI NE MOGU PROIZVESTI
  7. PREVIŠE INZULINA MOŽE UBITI DIJETE S DIJABETESOM
  8. PRI NISKOM ŠEĆERU, HIPOGLIKEMIJI, DIJETE MORA MOĆI POJESTI ŠEĆER I MORA BITI POD NADZOROM ODRASLE OSOBE
  9. ZANEMARIVANJE DJETETOVA STANJA, NEPRUŽANJE PRVE POMOĆI KADA JE DIJETE U HIPOGLIKEMIJI, MOŽE ODVESTI DIJETE U SMRT

Škola je po zakonu obavezna. Znate li kako se osjeća roditelj koji svaki dan ostavlja svoje dijete u školi, a nema suradnju učiteljice koja bi trebala povremeno u suradnji s djetetom provjeriti njegovo stanje? Znate li kako se osjeća roditelj koji je od strane škole primoran sjediti na hodniku i na pauzama provjeravati dijete jer se učitelja ne tiče djetetov dijabetes? Kako se osjeća cijela djetetova obitelj kada škola samoincijativno želi ograničiti takvom djetetu tjelesni odgoj, a upravo je fizička aktivnost ta koja je prijeko potrebna za uspješnu regulaciju bolesti?

Dragi učitelji nadam se da nikada nećete na svojoj djeci i unucima doživjeti takvu diskriminaciju, takvu bol u srcu i osjetiti kontinuirani strah za život svog djeteta radi hladnoće i nezainteresiranosti djelatnika obrazovne ustanove. Kakve tragove na psihi djeteta ostavlja pokuda učiteljice nakon što je dijete s dijabetesom nenamjerno u razgovoru pljucnulo drugo dijete, a kada to učini zdravo dijete onda to ostane neprimijećeno? Kakvi su to pedagoški standardi u našim školama?

Neophodno je za zdravlje i sigurnost djeteta s dijabetesom:

  • Ukoliko dijete prijavi da se ne osjeća dobro, da dozvoli djetetu da nazove roditelja i popije sok ili uzme prijeko potreban šećer (2 minute)
  • Da se učitelj uvjeri je li dijete nakon konzultacije s roditeljima na svom uređaju za davanje inzulina upisalo dobar broj za dozu potrebnog inzulina (10 sekundi)
  • Da provjeri s djetetom je li se šećer nakon intervencije radi hipoglikemije vratio u normalno stanje (nekoliko puta po 5 sekundi)
  • Da škola ima nekog osposobljenog/zainteresiranog da pruži prvu pomoć djetetu u slučaju jako niskog šećera i nesvijesti djeteta jer nepružanje prve pomoći dijete vodi u stanje oštećenja mozga ili smrt. Uz pomoć djetetu u prethodne tri točke – ovakav slučaj se neće niti dogoditi.

Znate li koliko truda ulažu roditelji da uvjere dijete da s dijabetesom može normalno živjeti, da može ostvariti sve svoje snove u životu? Svakodnevno radimo na tome, cijeli dan bez prestanka. Gradimo samopouzdanje svoje djece, ohrabrujemo ih, učimo ih različitosti i uvažavanju drugih. Sva djeca s kroničnim bolestima, pa tako i djeca s dijabetesom, su HEROJI. Ono što oni svakodnevno podnose mnogi od nas ne bi nikada mogli prihvatiti. Oni su to prihvatili jer smo ih mi tako naučili, jer smo ih osnažili za sve životne izazove. To su djeca koja se dnevno pikaju bilo za mjerenje šećera ili doziranje inzulina i do 15 puta. Biste li vi mogli tako svaki dan? Baš svaki dan svog života? Roditelji ih noću bude, nekada i više puta da pojedu nešto jer im je šećer prenizak, ili ih u snu pikaju radi dodatnih doza inzulina. Možete li zamisliti što se tom djetetu sve događa kroz dan?

Unatoč svemu naša djeca su vesela i razigrana. Nažalost, nismo znali da ih uza sve moramo pripremati i na neznanje i zlovolju onih koji bi im na putu odrastanja trebali pomoći, a ne odmoći i stvarati neizbrisive ožiljke.

STRAH se umanjuje ili nestaje dobrom voljom i UČENJEM!
Učitelji i ravnatelji, želite li da baš u vašoj školi neko dijete izgubi život jer ste bili nezainteresirani ili smatrate da niste plaćeni za davanje prve pomoći nekom tamo malom dijabetičaru, djetetu? Koliko se plaća humanost?

Ne pišem ovo radi lošeg iskustva sa svojim djetetom. Moje je dijete još u vrtiću i srećom doživljava samo lijepa iskustva i prihvaćena je od djece i svih teta u vrtiću. U vrtiću je svaki dan ostavljam s najvećim povjerenjem. Kada se hoće onda se i može. Izdvojit ću jedno od iskustava iz našeg vrtića, a to je komentar odgajateljice koja je ljetos bila na zamjeni u našem vrtiću i prvi put se srela s dječjim dijabetesom. Na rastanku je rekla da joj uopće nije bio problem voditi brigu o djetetu s dijabetesom i da će rado doći u naš vrtić kada to opet bude potrebno. Niti u jednom trenutku nismo se osjećali kao teret u vrtiću i sve smo rješavali razgovorom i dogovorom.

Svi učitelji i ravnatelji, odgajatelji koji ste podrška našoj djeci – HVALA VAM!
Vi ste naši ANĐELI i hvala vam što brinete i što postojite. Znam da vas ima više nego ovih učitelja koji nisu za to plaćeni i vjerujte da će vam djeca to znati vratiti i zauvijek ćete ostati u srcima tih malih heroja i njihovih roditelja.

Radi vas koji imate srce za svu djecu, i u srcu imate pravi poziv za svojim poslom, znamo da naša djeca mogu dobiti tretman kakav zaslužuju i veselo djetinjstvo te razvijati suosjećanje prema drugima za cijeli život.  Očekujemo da i ostali učitelji budu baš kao VI!

IT-u Business Analist i Project Manager. Strastveni ljubitelj, kreator i konzument Low Carb prehrane, specijalist za LC slastice. Roditelj djeteta sa dijabetesom. Urednik portala za Low carb prehranu http://typeoneprincess.com namijenjen osobama sa dijabetesom.