Dijabetes nije mamina krivnja!

Dijabetes je problem koji nas lišava bezbrižnosti, stavlja nam na leđa više tereta nego što mislimo da možemo nositi. Posebno je to vidljivo kod djece dijabetičara i njihovih roditelja.

Malo koji roditelj nije upamtio trenutak kada mu je liječnik priopćio da njegovo dijete boluje od dijabetesa. S jedne je strane dobro zato što su konačno otkrili razlog zbog kojega gubi na težini, stalno je žedno i gladno, mokri i nema snage ni volje ni za što. S druge je strane loše jer je dijete bolesno zauvijek. To je doživotno, kronično, neizlječivo, trajno… Ovi se epiteti smjenjuju u glavi svakog roditelja, a ni jedan ne može zamisliti kako će život odsada izgledati i zašto se to dogodilo upravo vama i vašem djetetu. Sama riječ bolest dovoljno je jaka da poljulja naš svijet, posebice kada se ona događa našim najmilijima.

Priča s portala ASweetLife, priča je majke koja se suočila s dijabetesom kada su ga dijagnosticirali njezinoj kćeri. Autorica objašnjava suočavanje s dijabetesom pomoću jedne scene iz filma Dobri Will Hunting. Taj trenutak osvješćivanja bolesti kod roditelja isto je toliko važan kao i osvješćivanje riječi dijabetes kod Ivana, Marka, Ane, Romane ili bilo kojeg drugog djeteta (u ovom slučaju vašeg djeteta) te nije krivnja roditelja, nije vaša krivnja. Grozničavo traženje pogreške u mogućem lošem cjepivu koje je dijete primilo kao beba, loših gena s vaše strane, ili strane drugog roditelja, ili u bilo kojoj drugoj teoriji urote koja kruži internetom unijet će groznicu u vaš život, a dijete neće ozdraviti. Na kraju se sve svodi, kao i uvijek, na prihvaćanje neizbježne situacije. Vaš stav i neprihvaćanje  kopirat će i dijete, a svakako vi imate moć poljuljati ili ne poljuljati sve ono zdravo, prvenstveno u odnosu između partnera te između roditelja i djeteta.

Prihvaćanje je prvi korak ka ozdravljenju neizlječive bolesti, najjednostavnije rečeno.

I kad roditelj smatra da je sve riješio prihvaćanjem dijabetesa, dijabetes ga svakodnevno suočava s novim izazovima. Najlakše bi bilo upotrijebiti stakleno zvono, koje bi spriječilo bilo kakav dodir vašeg djeteta s izazovima za dijabetes koji dolaze iz vanjskog svijeta.

Bezbroj pitanja „Što ako…“ javljat će se u glavi svakog roditelja prije nego li dopusti djetetu ljetni kamp bez roditeljskog prisustva 10 dana, prije nego li počne kuhati ručak i spremati obroke bez vaganja svake namirnice i brojenja ugljikohidrata, prije odobravanja korekcijskog bolusa koji je ipak trebao biti niži i dijete je na kraju u hipoglikemiji, prije nego li dijete sjedne pred TV, a šećer mu je visok i roditelj ga nije poslao da ode igrati košarku… Na kraju, roditelja svaki put preplavljuje osjećaj krivnje.

Bit će trenutaka kada će se dijete buniti protiv roditelja i šećera, samo roditelja ili samo šećera i opet se od roditelja očekuje da bude jak te da pruži utjehu i razumnu odluku, da pomogne djetetu da ispliva natrag na površinu.

Dijabetes nije lagana bolest i život s njom je odricanje, ali šteta je propustiti radovati se djetetovim pobjedama i veselju. Dijabetes je zapravo poligon za stjecanje životne jakosti i fleksibilnosti, a roditelji to najbolje znaju.

Prevedeno i prilagođeno s portala https://asweetlife.org/your-childs-diabetes-is-not-your-fault/

 

 

Petra Martinović je ‘slatka’ od 1990. godine. Autoimuni niz bolesti u njenom slučaju dopunjava još i dijagnoza multiple skleroze. Majka je troje djece, ali često govori da ih ima petero, misleći na dijabetes i multiplu sklerozu.